Biografski filmovi o slavnim osobama znaju biti prava minska polja. Otkliznuća u patetiku, veličanje celebritya, pumpanje njihovih životopisa, sve su to zamke koje je teško izbjeći bez vještog manevriranja. Švedski redatelj Jens Sjögren u svojoj dramatizaciji priče o odrastanju nogometnog velikana Zlatana Ibrahimovića vješto zaobilazi plutajuće mine. Filmska priča o sinu balkanskih emigranata iz disfunkcionalne obitelji i četvrti Malmöa poznate po kriminalu nastala je na temelju ukoričene biografije autora Davida Lagercrantza, iznimnog poznavatelja Zlatanova lika i djela.
‘Ja sam Zlatan‘ primjer je coming-of-age filma koji počiva na odlično pogođenom dvojcu glumaca, tumača uloge švedske prznice iz šestaesterca. Obojica su, kao i lik kojeg portretiraju, podrijetlom s Balkana, stariji čak ima iskustva u klupskom nogometu. Dječaka Zlatana glumi Dominic Andersson Bajraktati, a Zlatana starijeg tinejdžera Kosovar Granit Rushiti. Dvojica glumaca izrazito su prezentni, opušteni pred kamerom bez grča pokazuju kako je drčni momčić s periferije stasao u međunarodnu sportsku zvijezdu.
Da mu put nije bio nimalo lak, jasno je iz kadrova koji Švedsku ne oslikavaju kao obećanu zemlju socijalnih prava, već i turobno mjesto za život doseljenika poput Ibrahimovićevih roditelja iz mješovitog braka, Šefika i Jurke. Sjögren se svjesno kloni suhog dokumentarističkog pristupa i lik glavnog junaka predstavlja kao punokrvnu osobu, otresitog momka bez skrupula. Nudi i spasonosnu formulu za bijeg neprilagođenog pojedinca s društvenog dna - rijedak talent skopčan s osebujnim karakterom protagonista.
‘Ja sam Zlatan‘ nije film začahuren u sportskoj niši ni romansirana biografija i upravo zato postiže zacrtani cilj. Doseže širok krug publike pa tako i one koje od ‘najvažnije sporedne stvari na svijetu‘ više zanima profil čovjeka ‘iz regiona‘ koji se proslavio daleko izvan zelenih travnjaka.
Naravno da film o nogometašu mora sadržavati i dijelove koje se tiču rutine poput dnevnih treninga, ozračja u momčadima (uvodni konflikti u Ajaxu dobar su ulaz) i menadžerskih mućki oko (pre)prodaja igrača, no u Sjörgenovom filmu ti su segmenti u drugom planu, u funkciji gradnje junakove osobnosti. Na trenutke može zasmetati usporavanje i repetitivnost radnje, no vremenski skokovi između Zlatanova odrastanja i profesionalnih početaka odrađeni su nenapadno i fino se uklapaju u cjelinu.
Među rijetke minuse ovog djela koje pokriva prvih dvadesetak godina života najpoznatijeg švedskog nogometaša svakako spada minutaža. Da je film potrajao mrvicu dulje od sat i 40 minuta, bilo bi mjesta za još koju epizodu iz Zlatanove karijere i privatne sfere koja uključuje tragičan gubitak mlađeg brata i dugogodišnju vezu s Helenom Seger, ključnom osobom u igračevu životu.
A i ljubitelji nogometa bi mogli naći pokoju rupu u niski Zlatanovih pogodaka u pomalo zbrzanom završetku ovog nerazmetljivog, a time i uspješnog biopica.