Više od četiri desetljeća prošlo je otkako je Steven Spielberg, dotad najpoznatiji po horroru ‘Ralje‘, prodrmao Hollywood fantastičnim filmom o arheologu avanturistu Indiani Jonesu. Indy se kroz sljedeće nastavke prometnuo u globalnu ikonu, baš kao i Harrison Ford koji je, oboružan prepoznatljivim fedora šeširom i bičem, protutnjao kroz pet nastavaka franšize.
Ovaj peti je, ako je vjerovati upućenima, ujedno i zadnji u nizu, što je pred autore stavilo teško breme. Kako se dostojno oprostiti od junaka s kojima su odrastale generacije, kako premostiti problem Fordove poodmakle dobi (sad je u osamdeset i drugoj!) i mlađoj publici objasniti zašto su se stariji toliko oduševljavali pustolovinama junaka iz manufakture Spielberg- George Lucas.
Prvi je režiju velikog finala pod nazivom ‘Indiana Jones i artefakt sudbine‘ povjerio iskusnom Jamesu Mangoldu (Wolverine i Logan, uspješnice s X-manom Hughom Jackmanom), ujedno i koscenaristu ovog nostalgičnog filma kojemu vrijeme ne ide u prilog. I nije samo problem patina prošlosti, već i sam koncept odabran za oproštaj s osebujnim znanstvenikom.
Glavnina scena je kao prekopirana iz izvornika, pa tako susrećemo Indya među gomilom karikiranih nacista s kojima se sam samcat obračunava kao kakav narodni heroj iz ex jugoslavenskih ratnih epopeja. Potom je tu i neizbježni artefakt iz daleke prošlosti kojm se može mijenjati svijet.
U ‘Otimačima izgubljenog kovčega‘ iz 1981. to je bio Mojsijev kovčeg s deset Božjih zapovijedi, a ovdje je to Arhimedova antikitera, drevna naprava za putovanje kroz stoljeća. Iz originala se ponavlja i motiv otresite žene koja parira doktoru Jonesu, te adolescenta pratitelja ‘za ublažavanje tenzija‘.
Nažalost, obje su te osobnosti u novom filmu zakazale. Ethann Isidore kao momčić Teddy nije ni do koljena dječaku Shortyu Ke Huy Quana iz nastavka 1984. Phoebe Waller – Bridge u ulozi Indyeva kumčeta Helene Shaw ne osjeća se komotno i nervozu odašilje prema gledatelju. Zamišljena kao ambivalentna pustolovka, ugušena je neprirodnim dijalozima i ‘vrludanjima‘ u ponašanju. Otprije poznati likovi poput dobroćudnog Sallaha (John Rhys Davies) ostaju neiskorišteni, a mogli su donijeti prevagu.
Iz amorfne mase nacističkih zlotvora očekivano se izdvaja Mads Mikkelsen kao dr. Voller, no taj karizmom odskače u kojem god se filmu ukazao.
Nekad je tako bilo i s Antonijom Banderasom čiji se susretljivi ronilac Renaldo prebrzo ‘utopi‘ u zaboravu.
U Mangoldovu filmu nađe se, istina, i zabavnih epizodica (utrka tuk tukova), no vremenska petlja nije najsretnije riješena: dinamični prolog donekle spašava impresivno CGI pomlađivanje glavnog junaka kojega u najboljim godinama susrećemo u ratnim 1940-tima da bi ga se potom katapultiralo dvadesetak godina kasnije, u doba misije na Mjesec i Vijetnamskog rata koji ostaju tek blijeda naznaka epohe.
Vremensko žongliranje antiklimaks doživljava u završnici, susretom aktera uživo s Arhimedom iz Sirakuze, zgodom koja ima sve odlike dobre lakrdije. Odjavne scene pak stenju pod teretom patetike.
Peti Indiana razočarenje je za vojsku obožavatelja. Zapravo, teško da bi i bio snimljen da nema vitalnog Harrisona Forda koji mu daje mazivo za dvoipol satno kotrljanje. Bez starine u prvom planu cijeli bi taj vremenski mehanizam zahrđao.