Usred grada, pod Jezuitima, u nekad stanovnicima prenapučenoj ulici, a sad među apartmanima i restoranima jedan je magazin kojemu je Igor Hajdarhodžić, kako to samo on zna, udahnuo novi život. Spasio ga je od utapanja, u njega unio uspomene tisuća ljudi, ostataka nečije obiteljske priče iz kojih stvara nove, ali ipak neodoljivo nostalgične komade namještaja, ukrasa, grafika, slika, i njegovih najdražih brodova. Mehanizmi satova koji pokreću motore broda sastavljene od tipki starih klavira, ciminjera iz koje, časna riječ, dimi i miriše (nama koji volimo brodove miriše) onaj dobro poznati vonj mora, soli, ruzine, mokrih konopa i klepetavih jedara, čvrstih i sigurnih nečijih ruku, ono što zove na nešto daleko i toplo...da sad ne odemo potpuno u romantiku, ali znate na što mislim.
Udahni...
A on, u potpuno prirodnom okruženju, svoj, onako kuštrav, čeprka po jednom brodiću, jer dosad je napravio i prave grdosije koje ne stanu ni u 50 kvadrata, i s prijateljem raspravlja ide li kolotur s unutarnje ili vanjske strane i zašto. A sve bez riječi. Uzima jednu od klavirskih tipki, namjesti je i izmjeri onako odoka, palcem, dok ovaj drugi uzima malu pilu i odšega komadić da točno nasjedne i popuni sliku tog dijela broda. Još malo i gotovo. U međuvremenu, teško se čovjek u tom prostoru koji je i malešan i velik, može nabrzinu ogledati, svaki je milimetar malo umjetničko djelo, svaki komadić priča priču, a on ih zna nego nemamo deset dana za razgovor, i to nije sve, što bi rekli u reklamama. Jer ovo je dva-u-jedan galerija i radionica, ali i mjesto u kojem centralnu točku zauzimaju instrumenti. A na njima njih trojica - četvorica svaki dan do unedogled sviraju. Stvaraju nešto svoje, pjevaju dobro poznate i nepoznate, i gle čuda, njima ne treba smanjivati decibele niti zatvarati vrata. Jer svaki ton zadržava se u ovom neobičnom prostoru magazina uz gustijernu. Vani je skoro 40, a unutra taman. Prigušeno, u svim segmentima.
-Idemo skoro u Hamburg, gore sam otvorio galeriju ovog tipa, ali tamo, u tom gradu koji za svoje simbole ima brodove, dobio sam i otvorene i raširene ruke domaćina, ostatke, komade i komadiće, materijale iz velikih tvornica, ono što ti nigdje drugdje na svijetu ne bi tek tako dali, pa ni rekli da imaju. Što god mi tko donese, ja pretvorim u nešto, tako je i ovdje u Trabakulu u Dinka Ranjine, tako je i u galeriji u Zlatarskoj, tako je i u Luci šipanskoj, gdje turizam nije požderao sve oko sebe. Tako je bilo i u Istri. Bez asistenta Vjekoslava Gelemanovića ništa od ovoga ne bi ni bilo” - priča Igor više kao za sebe. Osjeća se i lagana nervoza u glasu.
Kontralicht današnjice
-Puno je to sad posla, mjesta, komada, organizacije, putovanja...?
-Puno stvarno je puno. Ovo mi je sad nešto slatko, jer mi ovdje malo radimo, malo sviramo, ma ustvari po cijele dane sviramo! (smijeh) Jer nam može bit! I uživamo u tome. Jer i od toga se rađa nešto lijepo, duboko i neobično.” - priča Igor koji u pripremi ima nešto o čemu ćemo kad za to dođe vrijeme. U trudovima je tek, a znamo da se to ne može požuriti. Komentiramo pjevanje njegove kćeri Gite od kojeg se, kaže, čovjek ustrese i naježi, jer Gita studira glumu i pjevanje u Londonu i kao svaki otac na kćer, strašno je ponosan. U međuvremenu, ne zna čovjek gdje bi pogledao, kroz probužano oko kanoćala, jedno od nebrojenih ogledala ili u pod, napravljen od slomljenog stakla iz Posata, ili komada kamenja i cigla, podebljano modernim materijalima, uz donirane štrike od kamena i puno vrijednih ruku. Danas to zovu venecijanski terazzo, iako je, pogotovo u nas, svaka kuća i zgrada imala te podove, pa su sad opet kao strašno moderni. Njegov je terazzo grande, unikatan, neobičan i ono najvažnije za ljetnu žegu – hladan.
Hajdarhodžić na leđima već nosi dosta toga, pa mu Trabakul dođe kao odmor, uživanje i zabava, a sretno dijeli i još jednu neočekivanu vijest.
-Nakon pitaj boga koliko godina dobio sam ulogu u filmu Lordana Zafranovića, kako ću ja to sad nakon toliko...Ma dobro, znam kako ću, nego, super mi je on redatelj, s njim sam radio dva filma, a i kao i svaki njegov film i ovaj ima duboko potresnu, monstruoznu priču u svojoj srži. Tešku, onu što te oboji, koju nije lako ni pročitati, kamoli ući životom u nju. Ipak se jako veselim, ne znam kad će snimanje, ne znam ti ja o datumima ništa. Uglavnom, veselim se” - priča Igor i dodaje kako mu je na ruku izašlo puno ljudi, kako će krenuti s radionicom u okviru Stare bolnice, kako je sretan jer će i tu djeca graditi brodove kao i dosad, jer će se ta jedna lijepa vještina barem isprobati, pa se možda za nekoga od njih i zalijepi. Kao što su se za nas zalijepile slike i grafike za koje vam treba povećalo. To je doslovce jedan mali performans. Na skureti prozora ili dijelu kakvog naslona kreveta, minijatura ogromnih dimenzija najbolje se može vidjeti povećalom, jer na prvu vidite jedno, na drugu nešto drugo, a tek s povećalom uranjate u daljinu, sitnice, peti, šesti i deseti plan, detalje koji pričaju pravu priču. Za Igorovo sretno mjesto ne treba vam povećalo. Najbolje je samo mrvicu udahnuti na vratima i onako kao Jack Sparrow, prvim dubokim korakom hrabro uletjeti u poznate mirise i nepoznate priče.