IBRICA JUSIĆ: Simba mi je srce zaliječio. Uzeo sam ga istog dana kad je umro Bond, već je spreman za pozornicu

Istog dana kad mu je uginuo voljeni belgijski ovčar, u travnju ove godine, Ibrica Jusić (75) u naručje je uzeo drugog psa koji mu je brzo postao novi vjerni pratitelj. Petomjesečna akita Simba bila je uz pjevača na pozornici i ovog vikenda na njegovom nastupu na finalnoj večeri Splitskog festivala. Bila je to njezina javna premijera, piše Jutarnji list.

“Mom Bondu srce nije izdržalo operaciju. U 1 popodne je uginuo, a već u 5 sati tog istog dana uzeo sam u ruke Simbu. On je tada imao dva i pol mjeseca”, priča mi Ibrica, šetajući sa svojim preslatkim štencem po Stradunu. Bond i Ibrica bili su zajedno 11 godina, odradili su skupa tisuće koncerata. Bili su nerazdvojni i u karanteni u zagrebačkoj Dubravi gdje su vrijeme provodili u šetnji. Ljubimac ga je probudio i nekoliko minuta prije strašnog zagrebačkog potresa.

Simba je Ibrici, kaže mi, pomogla da zaliječi slomljeno srce nakon odlaska njegovog vjernog suputnika.
“Kad ljudi nakon smrti ljubimca kažu da ne žele drugog jer ga neće moći isto voljeti, jako griješe. Nitko te ne tjera da voliš jednako, to su sve različite ljubavi. Svaki susret donosi nove odnose”, govori Dubrovčanin.

Moždani udar

Akitu je odlučio imati nakon što je pogledao film “Priča o psu” s Richardom Gereom. Taj film je američka verzija istinite priče o japanskoj pasmini akita inu koju je proslavio pas Hachiko. Prema njoj, profesor na tokijskom sveučilištu 1923. na ulici je pronašao psa i nazvao ga Hachiko. Ljubimac ga je svakog jutra pratio do željezničke stanice Shibuya gdje je išao na posao. Na povratku, uvijek u isto vrijeme ga je čekao. I tako svaki dan do 1925. godine, kad je profesor dobio moždani udar na poslu i umro. Vjeran pas ga je na stanici čekao još 10 godina, o čemu su pisale i lokalne novine.

Hachikovi preparirani ostaci čuvaju se u Nacionalnom muzeju znanosti u Japanu, a ima i spomenik na tokijskom groblju. Ibrici, kojeg se ne može susresti bez četveronožnog ljubimca, život bez psa nikad nije bila opcija jer, priznaje, jedino s njim živi normalan život, izlazi u šetnju, kreće se i ima volje za sve. Uvijek kaže da ne vodi on psa vani nego pas njega.
Iako za akite kažu da su, uz to što su hrabri, jako tvrdoglavi, Ibrica kaže da nisu nego da imaju jak karakter. No, on se sa svojim štencem potpuno razumije.

“Sad za vikend u Splitu nitko nije mogao vjerovati da tako mladi pas može biti miran na pozornici. S dva i pol mjeseca znao je dati pet. Sad uči prijeći cestu. Kažem mu da čeka i on mirno sluša. Kad vježbam, on je uvijek meni pod stolicom”, hvali mi Ibrica Simbu.

Kad ga pitam za tajnu dresure, kaže mi da je termin dresura po njemu pogrešan. Psi se dresiraju da čuvaju i napadaju, on svoje pse odgaja.

“Ova moja budala Simba čim uđe na prednje sjedalo već se podvuče pod pojas. Jako je pametan i poslušan”, govori nam nježno poznati kantautor i dodaje da pas odmah osjeti njegovu energiju. Kad želi da legne, samo pruži dlan prema zemlji i on već zna što treba napraviti.

Prijatelj mačak

“Kad netko kaže: ‘Pas mi se uvukao pod kožu’, ja mu kažem da mu se pas nije nikamo uvukao, samo mu je probudio emocije koje je zatomio pod kožom vjekovima prije. U ovom svijetu punom licemjerja u kojem nam fali emocija psi su tu da nam ih izvuku na površinu”, govori mi.

Sretan je što je novopridošlog člana obitelji brzo prihvatio i mačak Kiki, kojeg je našao u snijegu prije devet godina. Mačak je, kaže nam Ibrica, bio jako utučen nakon što je uginuo Bond, ali se već za dan-dva zbližio sa Simbom. Sada su nerazdvojni. Na Ibričin krevet pas ipak ne može.

Objašnjava mi da je to čisto iz higijenskih razloga, inače bi mu sve dao.
Svoje ljubimce Ibrica vodi i na putovanja, a i u restorane. “Tamo gdje me ne puštaju s mojim životinjama ja niti ne idem”, rezolutan je. U 50-ak godina to mu je peti pas. Prvog je nabavio 1971. godine. Bio je to belgijski ovčar.
Još se mnogi sjećaju i Ibričina škotskog ovčara Arčibalda, s kojim je proveo 15 i pol godina. Legendarnog Arčija pokopao je između dva bora na Srđu, da ga može vidjeti i s mora i s kopna.
Nekoliko njegovih pjesama također govori o psima. Jedna od njih je autobiografska “Ibrica Jusić + Pas Soba 501 Osoba Dvije”, koja je nastala nakon što ga nisu htjeli primiti u neumski hotel sa psom. Hit “Kad bi moj pas znao govoriti” je o njegovu psu Oscaru.
“Bio sam u gostima kod poznatog tekstopisca Momčila Popadića s Oscarom koji je mirno ležao uz moje noge.

Ljubomorne žene

Nakon ručka pitao sam Popa: ‘Što misliš da bi Oscar rekao da zna govoriti?’. On je otišao u svoju sobu i samo sam čuo zvuk njegove pisaće mašine. Za nekoliko minuta je napisao pjesmu kojoj nije trebalo izmijeniti slovo.
“Bivša supruga me u trenutku nježnosti pitala koga bi se prije riješio da trebam, psa ili nje. Rekao sam joj - pa naravno, tebe. Nakon toga 15 dana nije razgovarala sa mnom”, kaže kroz smijeh.
Ibricu 26. srpnja očekuje već tradicionalni koncert u Solinu, a dva dana kasnije u Kaštelima i nada se da se planovi neće poremetiti, piše Jutarnji list.