Nogometni kritičar
Mnogi za nogomet kažu kako je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Na trenutak skrećemo misli sa svakodnevice i uživamo u uspjesima koje postižu naši nogometaši. Osjećamo zajedništvo i euforiju. Kad igra reprezentacija, svi gledaju. Stari i mladi, žene i muškarci. Podjednako se vesele svakom golu.
Volim gledati Hrvatsku reprezentaciju i popratiti što se o njima piše. Nedavno sam naišla na objavu J. Kloppa koji je na društvenoj mreži postavio sliku Dominika Livakovića uz natpis “The goal keeper”.
Vjerujem kako je gospodin Klopp htio pohvaliti našeg Livija za nadnaravnu obranu penala, s posljednjih utakmica. Ispod slike, bilo je gomilu komentara. Neki su bili pozitivni, a neki negativni. Livi je zaista bio super, no zašto ga neki kritiziraju? I dok sam ovu rečenicu stavljala na papir, iznenada začujem glas u glavi; Što je tebi? Kako misliš povezati nogomet i psihologiju. Jesi li tome dorasla? To je zahtjevno. Bolje odustani.
Iako svjesna odakle glas dolazi, primjetila sam bol u trbuhu. Pomoću unutarnjeg promatrača, bodrila sam se riječima; Sve je u redu. To se javlja tvoj unutarnji kritičar. Pišeš tekst kao i svaki drugi. Kako god okreneš, nogomet ne može bez emocija pa tako niti bez psihologije. Dat ćeš sve od sebe i to je najvažnije. Pritisak je lagano popuštao, a rečenice su se ponovno počele nizati jedna za drugom.
Unutarnji kritičar
Unutarnji kritičar dio je superega nastao u djetinjstvu, kao odgovor na situacije u kojima smo kritizirani. Odnosi se na naš unutarnji kritizirajući glas (ustvari glas naših roditelja) kojim se štitimo od boli, neuspjeha ili odbijanja. Taj dio superega uvijek je na oprezu pa često možemo čuti kako nismo dovoljno dobri, posebni, da ćemo napraviti budalu od sebe, da će nam se smijati, da se ne trebamo previše isticati ili hvaliti….
Kako nastaje unutarnji kritizirajući glas?
Kroz odrastanje mi internaliziramo stavove roditelja kao vlastite. Vremenom, oni postaju naši unutarnji glasovi kojima se kritiziramo, ali i kojima kritiziramo druge. Ako su nam roditelji često, riječima ili djelima, ponavljali da ne vrijedimo, da smo zločesti, nesposobni, neuspješni, ružni, takve misli “zalijepit” će se na naše nesvjesno, i kasnije u životu biti bunar iz kojeg će naš unutarnji kritičar posezati za kritikama i obeshrabrenjima.
Projiciranje unutarnjeg kritičara
Unutarnji kritičar ne samo da može biti projiciran na nas same, već ga projiciramo i na van. U slučaju kada je projiciran na van, on postaje kritičar drugih, vođen i dalje “roditeljskim glasom.” Sve što kritiziramo, ustvari su internalizirani stavovi naših roditelja. Što smo manje svjesni njegovog postojanja, kritičar je jači, pa nas vjerojatno ne bi trebalo čuditi što se pojavljuju svakoliki komentari.
Nakon izvanredne pobjede, ispod Livakovićeve slike pisalo je: Najjadniji penali ikada.. Ovo sam mogao i ja braniti.. Imali ste sreće.. U prijevodu; Nisi dovoljno vrijedan.. Nemoj misliti da će te itko voljeti.. Neuspješan si….nesvjesno izgovorene riječi nečijih roditelja.
Kako utišati unutarnjeg kritičara?
Unutarnji kritičar može se utišati afirmiranjem unutarnjeg promatrača. To je odrasli svjesni dio nas, koji promatra ostale dijelove “Ja”.
Neka iskustva u potpunosti nas obuzmu te se pogubimo u mislima i emocijama koje one u nama izazivaju. Jačanjem pozicije promatrača, možemo realno percipirati što se doista događa u nama i oko nas, te razborito odlučiti što učiniti, kako se postaviti te kako isprocesuirati ono što se događa u nama tijekom takvih iskustava.
Zapamtite, oni koji kritiziraju (našu reprezentaciju), zapravo su ranjena djeca zanemarenih potreba.