Kao i sve što postoji na ovome svijetu, tako i ovakve amplitude imaju svoju estetiku, a ljepote meteoroloških pojava najpreciznije se daju ovjekovječiti objektivom. Napravio je to Zvonimir Barišin koji je svoje objektive usmjerio prema Gradu, Lokrumu, Svetom Andriji, plaži Banje, Srđu, pučini... Grad mu je vojnovićevski uzvratio, koprena nostalgije prekrila je zidine, krovove, ulice... Sunce kao da se ukliještilo između samozatajnog mora i nemirnog neba, a Grad je zapao u kontemplaciju.
Dramatičnost i poetičnost ugnijezdile su se u ovim fotografijama koje podsjećaju na oblake iznad praznih pučina na Courbetovim radovima, a igra oblaka i svjetla kao da je svedena na potez kista velikog Turnera... Sve to završava prikazima Grada noću, kad se prirodna svjetla tron samo naizgled prepuštaju bumbetama, velikim, malim, srednjim, vanjskim, unutarnjim...
Ne pada noć, noć raste iz neke tamne vode
u dan, u dan, sve dok mu ne dopusti da ode...
u dan, u dan, sve dok mu ne dopusti da ode...
Upravo je to o podrijetlu noći zapisao Luko Paljetak. I pulsira tako Grad. Još uvijek pomalo ošamućen od korone. Ali, koliko-toliko imun na sve napasti koje mu žele omamiti tijelo i narušiti sklad.