Šest tjedana hodanja. Prehodali smo udaljenost od Dubrovnika do Zagreba i još koji kilometar pride. Jedna od pet najdužih i najzahtjevnijih staza u Europi, Jugozapadna obala Velike Britanije, malo pomalo “istječe” pod našim nogama i ide prema kraju. Jesmo li nabili kondiciju?
Jesmo, jesmo, i te kako! Je li nam sad lakše hodati? Naravno! Posebno nakon što smo se “riješili” viška opreme i hodamo s manjim ruksacima. S obzirom da nam se približava kraj puta, razmišljam hoće li mi nedostajati hodanje? Hoće, u to sam siguran. Ovo putovanje nije samo životni izazov već i najdulji period u kojem sam boravio izvan Dubrovnika u 24 godine koliko tamo živim. Sve mi se čini da ako ostanem malo duže u Velikoj Britaniji možda i na mene dođe red da postanem premijer. S obzirom na trenutačnu političku situaciju ovdje, sve je moguće. Zasad mi ne fali doma, nisam nostalgičan, a bogami ni zabrinut. Zahvaljujući prijateljima, a posebno mojoj hrvatskoj obitelji (hvala punici i Dubici), ne brinem ni o kući ni o životinjama doma u Župi.
Nema nostalgije!
Doduše, malo brinem jer čujem, a i vidim na slikama, da je malo slatko štene, mala Žarkovčanka koju smo udomili prije samog puta toliko narasla da očekujem da bi me na povratku mogao dočekati pas veličine ponija! Dakle, nisam nostalgičan jer mi je more i ovdje svaki dan pred očima, doduše malo “veće” od onog na kojeg sam navikao i svakako nepredvidljivije.
Što se vremena tiče uživamo u prekrasnom babljem ljetu, u toplim zrakama sunca i savršenim jesenskim bojama, tako da mogu reći da je sve “normalno”. “Što primjećuješ od sitnica,” upitala me supruga prije nekoliko dana dok smo hodali kroz malo selo na obali, “od onih stvari koje se razlikuju od našeg života u Dubrovniku,” nastavila je. Hodajući, razmišljao sam o njenom pitanju. Ono što je kod duljeg hodanja bonus svakako je to što imaš jako puno vremena za razmišljanje, promišljanje i sabiranje. Jasno mi je da su suprugu zanimale male stvari, jer velike su uočljive. “Sloboda življenja,” odgovorio sam. “Slobodniji i otvoreniji pogled na svijet,” nastavio sam.
S obzirom da je Velika Britanija uvijek bila vodeća u liberalnijim stavovima usporedba s nama nije baš najbolja. “Totalno odsustvo keša, gotovine,” nastavio sam nabrajati kako mi je padalo na pamet. “Mislim da sam imao novac u rukama jedino kad nam je trebalo za mašine u praonici,” nasmijao sam se. Jednostavno vam ne treba keš. Doslovno se sve plaća s karticama ili putem mobitela. Neki dan je bilo “uzbudljivo” dok smo bili u nešto većem gradiću (većem u odnosu na sela s tri kuće na koja smo navikli) i dok smo trebali kovanice za praonicu.
Prehodali smo gotovo cijelu glavnu ulicu dok napokon nismo našli bankomat. Javni wc, taxi, kafići, jednostavno, zaboravite na gotov novac. “Humanitarni dućani,” sjetio sam se još nečega što je različito. Znam da skačem s teme na temu, ali, nije ni meni lako s tim, vjerujte. Dakle, svi gradovi kroz koje smo prošli na glavnoj ulici imaju humanitarnu butigu, bar jednu, ako ne i više njih. Imaju svega za kupiti, što bi rekli od igle do lokomotive, a sva su sredstva namijenjena potrebitima. I uvijek su puni. Ljudima i ponudom.
A đe je pečat?
Stvarno mi nije jasno zašto kod nas u Hrvatskoj nema više takvih butiga, a onda se sjetim naše birokracije, papirologije i “đe je pečat”, pa je odgovor očit! Sjećam se kako sam jednom prilikom pomagao pri organizaciji sajma rabljenh stvari i odjeće te koliko je to bilo dobro prihvaćeno. O pomoći koja je išla za potrebite da i ne govorim. Znači, potreba (uvijek) postoji. I tako nas dvoje hodamo, razmišljamo i razgovaramo. Toto je tu negdje, trčkara.
On se specijalizirao za najbrži pad u san ikad viđen. Jesmo li se mi negdje zaustavili on se samo prevali i zaspi ko top. “Ovdje nitko ne puši”, sjetio sam se još jedne. Prvo sam mislio da ljudi ne puše jer je zabranjeno, međutim, bio sam u krivu. Za svo ovo vrijeme provedeno u hodanju, na piću u pubu, kampiranju, boravku u Airbnb smještajima, restoranima, ne sjećam se da sam vidio da netko puši.
Tu i tamo netko ima onu e-cigaretu, ali “pravih” pušača nema nigdje. Možda to ima veze s tim da za šteku cigara treba dići hipoteku na kuću. Pretjerujem, znam, ali razumijete me. Znači, pušenje je rijetko kao i plaćanje gotovinom. “Skupo je,” nastavio sam s nabrajanjem. “Doduše, nalazimo se u jednom od najskupljih dijelova Velike Britanije,” dodao sam. Međutim, moram razjasniti da dok neke stvari izgledaju zaista skupe, druge su nevjerojatno jeftine.
Ni kučka, ni mačka
Ono u čemu možemo povući usporedbu s Dubrovnikom cijene su smještaja. Dan započinjemo s planiranjem rute hodanja i odredišta. Veliku ulogu svakako igra i cijena smještaja. Kampovi su jeftini, oni baš jako dobro opremljeni su oko 20 funti ili 170 kuna. Međutim, smještaj pod čvrstim krovom značajno podiže cijenu. Nemoguće je pronaći sobu u hotelu jeftinije od 100 funti. I ovdje ne govorimo o luksuznom ili dobrom hotelu, već o onom s jednom ili dvije zvjezdice. Toliko smo jednom platili sobu u hostelu.
A spavali smo stvarno posvuda: u šatoru, kontejneru, pastirskim skloništima, hostelima, čak i u šatoru koji je imao peć na drva. Komotno bismo mogli izraditi vodič kroz cijene za područje jugozapadne Engleske. Cijene i kvaliteta jako variraju. Evo recimo, prošlu smo noć spavali u sobi u pubu sa zajedničkom kupaonom i uređenjem u stilu 70ih godina i to nas je koštalo 130 funti! Ako vam ubuduće Englezi budu kukali kako im je skup AirBnB, samo ih ignorirajte! A govorimo o smještaju na kraju desetog mjeseca! Zamislite cijene usred ljeta. O cijenama nekretnina da i ne govorimo.
To je tek tema! Navodno su krivci kupci kuća za odmor (poznato?). “Lokalno stanovništvo zamrzava tržište jer bi londonski bankari sve pokupili,” komentirao je jedan od lokalaca. Pojedina mjesta kroz koja smo prošli podsjećaju na Dubrovnik u zimskom periodu.
Nigdje nema ni traga života, ni kučka, ni mačka, kako bismo rekli. Gradovi duhovi. A mi idemo dalje, nastavljamo hodanje. Pomalo i naprijed! Kraj putovanja se već pomalo nazire, svakim danom smo bliže. “Znaš da će mi falit hodanje,” rekla je u mene žena. Ono što je zapravo mislila je da će joj nedostajati ova avantura. “I meni,” odgovorio sam, “tako da nam je najbolje da počnemo planirati novo putovanje”!