ANAMARIJA OBRADOVIĆ Po prvi put slikam Grad onako kako ga volim-u središtu svega!

„Sve ovo palo mi je na pamet još prije četiri godine, ali eto – nikad dovoljno vremena, volje, nikako početi, i otkad je počelo sve ovo s koronom, teatar ne radi, ne idem na posao, imam puno vremena, pa mi se rodilo još puno ideja. I tako sam počela stvarati Grad točno onako kako sam ga i htjela uvijek napraviti – priča nam dubrovačka slikarica i slikar-izvođač scenografije u Kazalištu Marina Držića Anamarija Obradović. Započela je zanimljivu seriju slika onoga od čega je oduvijek bježala – Grada, ali samo zato jer ga je u životu, i obično po narudžbi, naslikala na tisuće puta.



-Uvijek su to bile narudžbe, uvijek nekako klišejizirani kadrovi, panorame i to, a to mi je uvijek bilo grozno raditi. Ovaj Grad, ovako kako ga sad radim, prvi je Grad kojeg volim - priča Anamarija, kojoj sad jedino nedostaje vremena za napraviti sve ono što bi htjela. Ideje se u izolaciji uspješno roje, a rezultati su neobični i po našem skromnom sudu, prelijepi.

-Prvi put nakon vječne gužve u svim poslovima koje sam radila i nakon svega čime se ljudi inače okupiraju – obiteljske, privatne stvari, posvećena sam svemu onome što volim, što me veseli i to kolikogod hoću, bez ograničenja. Dan mi je kratak! - dodaje ova dubrovačka slikarica koja, unatoč činjenici da nam je prilično neizvjesno kad ćemo ponovno početi normalno živjeti, zvuči puna energije i pozitive, a upravo to donio joj je povratak svemu što voli. Izađe, kaže, svako nekoliko dana do butige, ali zato doma, osim slikanja, ima i još lijepih obaveza.
 

PRIZEMLJENJE

-Muzika mi piči non stop, pjevam, plešem k'o da sutra ne postoji, čak sam smanjila količinu hrane koju inače jedem, ne zbog neke dijete, nego mi je zapravo to i dovoljno. Da mi nije krepala šivaća mašina, i ja bih se možda kao brojni moji prijatelji i kolege, uhvatila šivanja zaštitnih maski, ali za reć' pravo, toliko slikam da baš i nemam vremena! Televiziju i vijesti uopće ne gledam. Upoznata sam sa situacijom, ovo je globalna stvar, i ne pada mi na pamet pratiti svaki dan nove brojke, nove teorije i prognoze, i to mi je jedna od boljih odluka”. Ionako, kaže, informacije dođu do nje iako ih ne traži, jer izgleda da puno više ljudi prati novosti nego je onih koji su ovo vrijeme zaista odlučili iskoristiti za korjenite promjene.



-Jedino me brine što je moj životni i radni prostor mali pa već odavno nemam gdje s radovima otprije, a sad kad sam krenula u novi ciklus, gdje ću sa svime...?-. Druženje ne izostavlja, samo na drugačiji način, baš kao i većina ljudi. „Imam nekoliko grupa, prijatelja, kolega s posla, lijepo mi ih je čuti i vidjeti što rade, kako ne očajavaju nego su upregnuli svu maštu i kreativnost i stalno nešto rade, i to mi je drago. Imam dvije prijateljice s kojima navečer uključim videopoziv pa se gledamo, pričamo i tako se družimo” - priča Anamarija. I po Europi i u Americi ima dosta prijatelja, pa zna kako je njima i kako provode dane, i svi misle, kaže, slično kao i ona – svi imaju svoje dežurne megalomane, kao i mi u Dubrovniku.
 

I LJUBAV I TERAPIJA

-Ovo je po mom mišljenju izvrsna prilika da se počne promišljati život i rad na jedan drugačiji način u korist stanovnika. Ovo dosad - to svi sad vidimo, ne ide, i nadam se da će se to i prihvatiti i pronaći bolji način, pogotovo za turizam. Nitko nije protiv turizma, ali nitko osim ovih kojima je u glavi samo novac nije za masovni turizam kakav smo mi živjeli godinama. Vrijeme je da se oni koji odlučuju zapitaju kako ćemo dalje, vrijeme je da sačuvamo Grad, da ga bolje zaštitimo, da održimo naše podmorje čistim kakvo je sad, a ne kakvo je dosad bilo od zagađenja nenormalnog broja kruzera, vrijeme je za održivost. Ionako se mali, obični ljudi nisu previše uzbudili oko svega, navikli su na malo, dovoljno, a jedino su se ovi i inače velikih apetita pobunili i prestrašili, i to treba početi ignorirati” - mišljenja je Anamarija, i ona je tek jedna od mnogih.



Veliki apetiti su nas i doveli, kaže do katastrofe koja više nikome nije valjala, a takvi bi morali malo na dijetu. „Vrijeme je da se ljudi prizemlje. Očekivano, zbog zatvaranja placa, procvjetali su OPG-ovi, a ljudi su navalili nabavljati domaće, provjereno, nezagađeno, zdravo. I to mi je fantastično, kad bi barem tako ostalo...”, priča Anamarija koja je nedavno od prijateljice iz Župe dobila novu zalihu slikarskog materijala, i već prognozira da će joj ubrzo svega nestati, zbog luđačkog tempa kojim stvara. I njezin je Grad na novim slikama koncentriran na sebe, na ono što mu je iznutra najvažnije, na one koji ga žele očuvati i zadržati kakvog su ga naslijedili. I usto je i nevjerojatno lijep, kakav on i jest. „Nije da sam to tek sad shvatila, ali slikanje je moja najbolja terapija, a još usput u tome strašno uživam!”.