Ova korona me iscrpljuje. Dodijalo, brate, teško mi je misliti i misliti na sebe, kamoli i na druge, donosi Slobodna Dalmacija.
Okej, da kucnem u drvo, svi smo zdravi i svi smo na broju, a Zakoniti je ovih dana čvaknio i treće cjepivo tako da u rijetkim prigodama kad se zajednički pojavljujemo na javnim mjestima, omotam ga oko sebe kao pancir-prsluk. Računam, ajde, ako bi se koji virus i zaletio na me, odbit će se od njega i nastaviti besciljno lunjati po bespućima koronarne zbiljnosti.
On je moj štit, moj štitonoša i moj UV faktor. Nosim ga onako kako su nekoć, dok su se životinje još ubijale bez osjećaja krivnje, gospođe nosile krzno omotano oko ramena i vrata s tim što on, Zakoniti, tu i tamo, za razliku od polarnog vuka, ipak popusti stisak.
Treća doza
Desi mu se, štaš, da misli i na sebe, a ne samo na druge, tojest na mene. Njegovo treće cjepivo je kod nas izazvalo odnos posebne vrste radi koje on boga moli da se i ja što prije još jednom badnem pa da može ohanuti. Bez treće nema sreće...
Nego, obuzeta opisanom bliskošću s voljenim bićem, odlučim se skuvati prvu ovosezonsku sarmu. Doli paprike, prelazimo na sarmu te pomičemo sat s teletine prema prasetini. Tipa panceta, buncekići i praseće nogice.
On sretan i zadovoljan, sve striže brcima. Kad će ručak? Oko dva! Aj super, ode on vanka, a ja, žena, majka i silom domaćica, ostadoh doma baviti se kupusom i mesom. I sve super, sve pet, sarma prokvrcala, ja smanjila vatru i zauzela se na kompjutoru svojim drugim, intelektualnim dijelom života. Jelda, dragi čitatelji, nema u Europi žena kao što smo mi. To ili je zaposleno ili je doma, a one šta su zaposlene, to niti kuva niti sprema.
To u parkiću ispred ureda ruča iz avionskih plastičnih kutijica, a popodne ide u restoran. Ne ka' mi, tri u jedan – em kućanice, kuvarice, spremačice, poštena inteligencija i nepoštena treća smjena...
Ni korona neće iz nas izbiti taj mučenički impuls, nema šanse! Naše su žene ili supermenke ili ništa! Marjuča ili smrt...
Aj, dobro, ovo je bila digresijica. Kljucam ja, kljucam po tastaturi, sarma lijepo vonja, kišica paducka, radio svira, ku'š lipše, ku'š bolje... No nekako čujem da mi sa špakera dolazi zvuk kipljenja. Kao, nije baš kipljenje, više kipuckanje... Stavim tu informaciju na "ignore" i šišam dalje...
No ono baš kipucka, dosadno ko muva zunzara. Odem tamo, ništa ne vidim. Nikakvo kipljenje nije u tijeku. Valjda s poklopca kapucka, mislim ja. I vratim se svome drugom, intelektualnom ja. Međutim, odnosno, kako bi rekli braća Makedonci, medjutoa... Medjutoa, prvo je do mene stigao kao neki smradac. Kao, nešto negdje nekome – di će meni, nema šanse! – zagorijeva. Medjutoa, do mene stiže i miris dima... I dimni signali. O boktejeba... Ja tamo, kadli...
Pazi, ja nisam ni znala da se teća, obična, normalna, lijepa, retro teća koju sam dobila kao vjenčani dar u kompletu sličnih teća, da se ta teća može probiti. I da kroz tu malu, malešnu bužicu može iscuriti sva voda koju sam nalila u nju i poplaviti cijeli špaker i dio kužine. I da sarme – s pripadajućim prasećim dodacima - mogu ostati na suhome. I zapeći se. Kraj mene žive! I zdrave. Šta ću sada, crne mene? Uz crnu teću i crne sarme?
Vadim gornji red. Dobro je. Pa još jedan red... Aj, nije loše. Otvorim širom prozore, čisto da se ne ugušim od dima, intenzivnog mirisa pečenih sarmi, prepečene teće i činjenice da mi je brak na simboličan, ali i doslovan način malo ciknuo...
Još jedan red sarme.... Jestivo. Donji red.... Čovječe... Sve se speklo. Na dno nove teće – koju sam dobro pogledala prema svjetlu i utvrdila da je netaknuta, cjelovita i cijela! – stavljam listove kupusa koji su bili na vrhu prve teće, poslažem sarme iznova, na to ponovo poredam komade mesa, dolijem vode i bog te pomogao!
Žegnem plin, pričekam da uskuva, smanjim plin tek toliko da kvrca i odnesem gnjusnu zagorenu posudu u škovace. Naravski, putem do kante, koga sretnem? Zakonitog! On uvijek ima neočekivane primjedbe kad nešto treba baciti. Zato mi i jesu ormari puni nepotrebne robe, zbog njega... Da di ću s tećom?
Teća za na glavu
- U disko! – rekoh ja. – Ol ne vidiš da sam za ples?
- Aj, stvarno – reče on. – Šta je s tećom?
- Pa zar ne vidiš da je zagorila? – obrecnem se. – I da je sarma u njoj zagorila? I da se probužala. I je vrijedna svakog prezira....
A sad dolazi njegova dionica u kojoj on, posve ozbiljno, kaže: Probužala se, a? Tko bi se tome nadao... Ma šteta je baciti teću, može ona još poslužiti. A jesi baš sigurna da su i te sarme za baciti?
Šta bi jedna razumna žena na ovo odgovorila? Mislim... Ja nemam odgovor na to pitanje. Pogledam ga i dođe mi da mu šibnem još jedno cjepivo. Ravno u čelo! Ali ne, budući da nemam ni špricu ni iglu, a ni cjepivo, odustanem od te ideje... Ideja da mu rečenu teću stavim na glavu nije mi pala na pamet. Ipak sam ja jedna dama!
- A šta bi ti s tećom, molim te lijepo? – upitam ga. – Ošli je ti strugati?
- Oću – rekao je. – Davaj!
Ja mu, šta ću, predam teću ko štafetu drugu Titu, eto ti je pa je struži, baš me briga. Uzmi let lampu ili ćuskiju pa probaj odlijepiti ostatke s nje...
Vratimo se u kuću gdje su tri četvrtine spašenog ručka veselo krčkale. Onda je on iz kutije s alatom uzeo špatulu, iz ladice sa žlicama uzeo kaciolu, a iz donjeg dijela sudopera kartu deveru. I otišao vanka. S izrazom Nikole Tesle, izumislitelja... Mislim se, gospe moja, koji je ovo lik. Di mene ovo zapade... I šta će s probijenom tećom...
Uto, nakon sat i pol, eto njega. Sav zameljan ko da je septičku jamu čistio. Hlače, cipele, rukavi od majice do lakta... Sve u boji zagoretine! Neoperivo! Ali teća u rukama ostrugana i blistava ko pehar. Tesla, eto!
- Gledaj. A? Šta misliš? – upita ponosno.
- Mislim na druge. – rekoh. – A ti gledaj...