Malo tko ljetos nije zapazio Ivu Jerković koja je zablistala u filmu “Sedmo nebo” i na crvenom tepihu Pulskog festivala. Nekoliko mjeseci kasnije, “Sedmo nebo” je svečano otvorilo Zagreb Film Festival, nakon čega kreće u redovnu kinodistribuciju. U dugometražnom prvijencu Jasne Nanut, inače komediji s elementima rom-coma, Iva glumi plesačicu Tamaru, ljubavnicu muškarca u krizi srednjih godina (Krešimir Mikić) koji je razapet između nje i supruge (Iva Mihalić).
Plesačica sa zvijezdama
Pulski festival bio je prvi kontakt s publikom u vezi “Sedmog neba”. Jeste li zadovoljni reakcijama?
– Film sam, naravno, gledala i prije prvog prikazivanja, ali s obzirom da sam jako subjektivna, mislim da trenutak kad je film bio “gotov”, “završen”, bio trenutak gledanja s publikom koja ga je naprosto upotpunila. Čuti reakcije prepoznavanja na nekim mjestima i na kojima ne bih očekivala, bilo je divno. Dobili smo par aplauza tijekom filma, tako da mogu reći da je više nego dobro prošao.
Očekujete li da bi film mogao biti hit kad krene u kina? Domaća publika obično dobro reagira na komedije, a ova ima prepoznatljive situacije i ne temelji se humorno na dijalektu itd.?
– Nije li bilo vrijeme da se već jednom dogodi humor baziran na situaciji prepoznatljivoj svima, a ne ograničen lokalitetom? Jasna Nanut uspjela je napraviti “mainstream” film, a pritom nimalo banalan.
Kakve vi inače hrvatske i općenito filmove volite gledati?
– Gledam sve, naprosto moram. To mi je posao i želim biti u toku. Cijenim hrvatski film koji se ipak radi s nezavidnim budžetima, a naprave se stvarno kvalitetne stvari. Ono što mislim da bi nam dobro došlo jest povremeni odmor od beskrajno dugih kadrova koji prikazuju interijere iz teške socijalne situacije, naročito ružne kuhinje gdje se, nekako ispada, svi Hrvati griju na drva, i prevaga teških priča čovjeka na rubu bazične egzistencije.
Zanimljivo je da u filmu glumite plesačicu koja kao da nastupa u showu tipa “Ples sa zvijezdama”. Jeste li na ovaj način najavili kandidaturu za neku buduću sezonu “Plesa sa zvijezdama”?
– Jedan od razloga zašto volim glumu jest jer me tjera da učim nove vještine i znanja. Za ovaj film morala sam ući u svijet plesača, snimanja takvog showa, kao i života na takvom setu, a na kraju i vježbanja koreografije s divnim Igorom Barberićem i njegovim timom. Bilo je prezabavno. Sami taj show mi se čini super jer kroz njega imaš priliku upoznati i naučiti toliko različitih plesova.
Kako vam je bilo utjeloviti nečiju ljubavnicu i naći se u njezinoj poziciji s obzirom da ste se nedavno udali?
– Zadatak glumca je da se stavi u toliko različitih cipela i situacija. Kako god bili procesi teški, glumca to u konačnici i zabavlja. To uopće nije za raspravu, moj je posao da nađem način da igram uvjerljivo tu poziciju. Postoji mala glumačka šala među glumicama koja kaže da do polovice karijere igraš ljubavnice, a nakon toga majke, tetke, bake.
Koliko je to “sočnija” uloga od uloge supruge? Možete li zamisliti sebe u ulozi koju igra vaša imenjakinja Mihalić, tj. obratan casting?
– Ja se mogu zamisliti i u stablu koje priča pa gdje ne bih u ulozi supruge. Sve je to u nama, da, čak i stablo koje priča.
Kad smo kod toga, vi imate imenjakinju i prezimenjakinju, manekenku Ivu Jerković. Koliko vas često brkaju?
– Tko je to? Prvi glas (smijeh).
Studentski ‘masterclass’
Zanimljivo je da ste studirali socijalni rad...
– Težak posao i uvijek kažem da se divim ljudima koji su ostali raditi u tom sustavu. Bolje je i za sustav i za mene da sam se makla iz njega.
Što je prevagnulo da (s)krenete u glumačke vode? Je li i koliko kao glumica možete proučavati ljude kroz likove?
– Meni su ljudski odnosi beskrajno zanimljivi. Koristim sve i svakog za inspiraciju i naravno da ih gledam i kroz likove, mnogi su u mojoj blizini korišteni za stvaranje, ukradem njihove dijeliće, neka mi oproste i smatraju se muzama.
Glumite i u filmu “Samo kad se smijem”, koji će uskoro u kina, a ima tešku tematiku obiteljskog nasilja, dok vas na TV-u gledamo i u sve samo ne laganoj seriji “Šutnja”. Koliko vam je važno glumiti u angažiranim ostvarenjima?
– Ne znam može li umjetnost uopće ne biti društveno angažirana? Postoje samo direktniji i manje direktan pristup, teme koje su kontroverzije i manje kontroverzne. Svakako, umjetnost nije mjesto gdje se šuti.
Kalili ste se u teatru i glumili npr. u “Tri sestre” Bobe Jelčića, i to s prvakinjama glumišta Ninom Violić i Jadrankom Đokić. Kako gledate na to iskustvo s odmakom?
– Još kao studentica dobiti veliku ulogu u jednom od najvećih dramskih klasika, igrati s teatarskom kremom, a sve pod palicom Bobe Jelčića – kakav “masterclass”! Mogu samo reći da mi jako nedostaje ta predstava, a čujem i publici, pitali smo ih neka luda pitanja sa scene.
Ovih dana je aktualan prosvjed studenata Akademije dramske umjetnosti. Jeste li tijekom studiranja i sami možda doživjeli nešto zbog čega studenti prosvjeduju ili znate nekoga tko jest?
– Ma da, kad su u pitanju odnosi moći, uvijek postoji mogućnost da će oni koji je imaju nastojati i zloupotrijebiti. Klasika. To se događa svugdje. Pritom, pedagogija glume nije baš egzaktna, kao ni gluma sama, ona to ne mora do kraja ni biti, ali zato je pogodan teren da se svašta nazove “metodom”. Ono što igra spasonosnu ulogu u tim igrama moći jest prije svega da ljudi mogu prepoznati kad netko prelazi granicu, a drugo da imaju povjerenja u institucije koje će odraditi svoje ako im se obrate. Iskreno, ne mislim da je, bez obzira na sve, Akademija tu nešto egzotična. Da, događalo se svašta, događa se i u drugim institucijama, ali treba znati reagirati. Akademija je reagirala i možda, ako smo sreće, zlouporabe moći bude sve manje.
Kako vam je kao Zadranki u Zagrebu? Koliko vam nedostaje Zadar i Dalmacija?
– Ma ja volim Zagreb, mislim da sam ga voljela i prije nego sam sa svojih 18 godina došla tu na studij. Ideje velikih gradova i svega što nude uvijek su me privlačile. Ajmo nešto novo, ajmo da se događa – to su meni veliki gradovi. Uz Zadar me vežu uspomene i neki moji ljudi, tamo je moje korijenje, ali iz njega rasti se mora.
