„Dvije godine nakon dijagnoze karcinoma dojke i odrađene borbe koja uključuje kemoterapiju, dvije zaraze koronavirusom, tri operacije i nekoliko hospitalizacija, sebi sam rekla da ću ovako završiti priču o tome. Hodat ću kao što sam hodala kroz bolest. Koliko ću uspjeti ne znam. Samo znam da želim izvući dobro iz lošega, pomoći sebi da se vratim u normalu i nadam se pomoći još nekom tko se bori ili će se boriti sa sličnom bolesti. Jer, i meni bi pomogla na početku priče ovakva pozitivna luda glava“.
Ovako glasi objava Ane Tičić Bukvić, 48-godišnje Zadranke objavljene u Facebook grupi Via Adriatica. Grupa „Preko Jadrana” povezuje ljude koje zanima najduža pješačka staza u Hrvatskoj, mega long distance trail, zapravo one koji u prošli taj nevjerojatan put duži od tisuću kilometara, ili se tek pripremaju da ga prijeđu.
Via Adriatica povezuje krajnji jug Hrvatske, Prevlaku, sa zapadom, odnosno Kamenjakom u Istri. Ana se na avanturu života odlučila kako bi sama sebi dokazala da je pobijedila zloćudnu bolest. Starta u petak, 16. rujna...
- Prije dvije godine, baš u ovo vrijeme, napipala sam nešto u desnoj dojci. Tvorevina je već bila poprilično velika, nekih četiri puta četiri centimetra. Brzo je rasla zbog izloženosti velikom stresu i ružnim životnim situacijama koje su mi se u to vrijeme dogodile. Kvržicu nisam mogla prije napipati jer je bilo na nepristupačnoj poziciji. Krenule su pretrage jedna za drugom, a ubrzo je uslijedila i dijagnoza – karcinom dojke. Sreća u nesreći je bila što, iako je rak bio velik, nije metastazirao, priča nam Ana koja je u listopadu 2020. godine primila prvu kemoterapiju. U bolnici su joj rekli da hodanje pomaže za lakše podnošenje kemoterapije i nakon prve primljene kemoterapije, blijeda i iscrpljena, otišla je prošetati. Napravila je šest kilometara.
- Čovjek u tim šetnjama ponovno počne osjećati miris mora i borova. Sve ti je tako lijepo i pitaš se zašto to do sada nisi primjećivao. Kroz svoje šetnje puno sam razmišljala. Tako sam odlučila da pokušam proći Via Adriaticu. Dogovorila sam se samom sobom da ću jednom kad sve ove ružne stvari budu iza mene, otići na avanturu života, prisjeća se Ana koja nije bez potrebnog planinarskog iskustva. Naime, od 1976. je članica PD Paklenica, društva kojemu je njen djed jedno vrijeme bio predsjednik.
Koliko će joj vremena trebati za long trail Via Adriatica, ne zna. Potpuno zdravim ljudima treba pedesetak dana, ali ona će ići polako. Onoliko koliko bude mogla ne forsirajući svoje tijelo. Tijelo ipak treba slušati, kaže Ana koja o zdravlju zna dosta kao stomatologinja Doma zdravlja u Starigradu Paklenici.
- Ne stavljam pred sebe nikakva ograničenja niti postavljam velike ciljeve. Kako je rekla Tatjana Šavrović, prva žena koja je sama u zimskom periodu prešla Via Sdriaticu, „računam da tijelo pamti“. Tako i ja! Zbog nedavne ozljede u posljednje vrijeme nisam mogla raditi neke vježbe i pripreme, ali računam da je tijelo zapamtilo brojne šetnje i planinarenja koja sam odradila proteklih godina. Nedavno sam bila i na Velebitu da vidim kako mi ide penjanje na višim nadmorskim visinama s teškom opremom. I ne mogu reći da mi je bilo lako..., iskrena je Ana koja svoju šetnju Via Adriaticom počinje na krajnjem jugu Hrvatske, iz Konavala.
- Početak Via Adriatice s juga je laganiji i dionice nisu tako teške. Računam da ću putem graditi svoju snagu. Osim toga, jedno sam vrijeme živjela na jugu tako da tamo imam jako puno prijatelja. Prvi dani će biti veseli i emotivni zbog brojnih susreta, a i vjerujem da će mi se, uz prijatelje koji će me prvih dana pratiti, biti lakše naviknuti na novu situaciju, ističe Ana.
Put na koji kreće sama financira, sponzora nema, niti ih je tražila. Već duže vrijeme sakuplja tešku opremu koju će cijelim putem morati nositi na leđima. Vjeruje kako će je na putovanju pratiti brojni ”trail anđeli”, osobe koje usput na razne načine pomažu da dođete do kraja putovanja.
- Na leđima nosim šator i spremna sam spavati u divljini, ali Trail anđeli vam pomažu pa nekad ponude smještaj, nekad hranu ili vam operu odjeću. Ili kod njih napunite uređaje koje nosite… Na putu postoje i planinarska skloništa i tu znam da me čeka čista voda. Moram znati i koliko ću dana biti van civilizacije kako bi znala koliko hrane ponijeti. Najčešće se nosi dehidrirana hrana koju ”aktivirate“ toplom vodom, a u ruksaku je i malo kuhalo. Nosim i podlogu za spavanje, ceradu za šator, kabanicu, malo higijene i lijekova, nož, sprej protiv divljih životinja i koju petardu za takve slučajeve. Uzet ću i planinarske štapove, neku vrstu elektrolita i naravno, dovoljno vode, govori Ana koja je u torbu spremila dva punjača i dva mobitela sa skinutim kartama Via Adriatice.
- Navigacija će me voditi putem, a savjetovat ću se i s ljudima koji su nedavno prošli stazu i koji će mi dati savjete o planinskim putevima. Ljudi unutar Via Adriatice su jedna velika obitelj i u svakom trenu spremni su vam pomoći. Kada sam svoju objavu podijelila u grupi Via Adriatica veliki broj ljudi mi se javio zahvaljujući na tome što sam odlučila ispričati svoju priču i upustiti se u ovu avanturu. Pored njihovih hvalospjeva osjećam se ko mrvica, ali vidim da je ova moja ideja već nešto napravila.
Javljaju se žene koje imaju rak i koje se nadaju da će jednog dana moći napraviti isto što i ja. Hodat ću za njih i za sve one koji dođu u situaciju koja izgleda kao da nema rješenje, ističe Ana dodajući kako ju svoje životne avanture pomalo i strah. Ali tako mora biti, kaže, jer mora zadržati respekt prema planini i vremenskim uvjetima.
- Najvažnije je da se sama sa sobom dogovorim, da me ne smije biti strah neuspjeha, tako da je odluka o odlasku i početak ovog traila već uspjeh za mene. Dat ću sve od sebe pa ćemo vidjeti što me čeka. Obitelj mi pruža veliku podršku. Dvije godine su me gledali bolesnu, ali oni znaju da imam puno planina u nogama i da mi planinski masivi nisu nepoznat teren. Nepoznati teren je jedino samoća, ali putem će mi se pridruživati prijatelji kad budu mogli. Pogotovo na nekim teškim dionicama, govori Ana koja je razgovor za Slobodnu iskoristila kako bi se zahvalila cijelom timu u Općoj bolnici Zadar koji su se u razdoblju korone lavovski borili za svakog pacijenta i Odjelu abdominalne i plastične kirurgije u Dubravi te svim njihovim zaposlenicima.
