Znate onu čuvenu scenu iz legendarnog filma „Tko to tamo peva” – „vozi Miško!”
E pa i Zadar ima svog pravog Miška koji vozi čitav svoj život. Vozio je naš Miško-Mišo, od radnika, seljaka, profesora i intelektualaca, do glumaca, gradonačelnika, općinara i nadbiskupa. Čak je i do samoga Pape, čuvenoga Vojtile došao. I rukovao se s njim na osobnom prijemu, te dobio na dar Papin srebrnjak i krunicu, naravno i fotografiju za uspomenu. Bio je prijatelj s pok. nadbiskupom zadarskim Marijanom Oblakom koji nije htio ručati bez njega, a i s nadbiskupom Ivanom Prenđom. Nisu željeli da ih itko drugi vozi nego naš Mišo. I zadarski glumci-lutkari koje je po lijevoj strani vozio Velikom Britanijom. Vozio je i u legendarnom zadarskom Autotransportu u vrijeme kad je direktor Ivanković uveo linije sa stjuardesama u Karavelama. Vozio je poznate domaće i strane glumce i zvijezde na snimanje filma Bitka na Neretvi, bio je JAT-ov vozač za putnike na avio letovima do Zračne luke u Zemuniku i utemeljitelj autobusnog turizma u Zadru, zajedno sa svojim sinovima Davorom-Dadom i Draženom-Bocom. Tko zna koliko je puta obišao zemaljsku kuglu za volanom autobusa, uključujući i legendarne linije za Trst kad se u boksovima prenosilo kavu, najlonke, traperice... Ali krenimo od početka, odnosno s prve stanice.
Putnici – uđite!
Miloš Borisavljević Mišo, poznati sugrađanin, Zadranin je vlastitim izborom, a šofer sudbinom. Rođen 8. studenoga daleke 1938. godine u selu Viljuša pored Čačka u Srbiji, tadašnjoj Jugoslaviji, u povećoj obitelji, život mu određuje 1954. godina kad gimnaziju koju je pohađao u Čačku posjećuju uniformirana vojna lica. Uvjeravaju roditelje i djecu da je za njih najbolji izbor vojna škola gdje ih čeka besplatno školovanje, sigurna radna mjesta, stanovi, napredovanja... Otac pristaje, a Mišo se odlučuje za – Zadar. Izabrao ga je kaže instinktivno, nešto ga je vuklo u taj grad na moru. I nikada se nije pokajao zbog te odluke.
Dolazi u tadašnji Artiljerijski centar JNA u Zadru, gradu koji ga je, kaže, na prvi pogled očarao, klimom, uvjetima školovanjima, a i curom koju je ubrzo upoznao, kasnije suprugom i majkom svoje troje djece.
- Dolazak u Zadar? Bilo je to u 16. godini, vlakom „ćiro” iz Čačka. Čitav dan i noć vozio je tog malog Mišu vlak do Rijeke, a onda brodom do Zadra. U ponoć u Zadar stižem sa stotinama djece, maloljetnim budućim pitomcima brodom Proleterka ili Partizanka, zaboravio sam kako se točno zvao. Postrojavanje u kolonu i onda polako preko mosta, u ono vrijeme još na bovama, do Branimira i u kasarnu 1 u tadašnjoj Ulici Marka Oreškovića. Slijedio je standardan doček – pune gaće di-di-tija i noćenje u krevetima na kat. Sutra na doručak, pitomački restoran, a onda u stroju po dva u grad – Narodno kazalište, dio Kalelarge prema Svetoj Stošiji. Čitava ulica bila je zatrpana od posljedica bombardiranja. Kamioni dočekuju stotine mladih dječaka, tovarimo teške komade kamenja, prsti i šake puni krvi. U par dana – ulica očišćena, prisjeća se naš sugrađanin Mišo svojih prvih mladalačkih dana u Zadru.
Vojska kao vojska, dani idu, kabineti, poligoni, malo i izlazaka, a ulice pune cura, bacaju se „udice”.
- I ne lezi vraže, „upeca” se jedna curica Marija Olga, sestra pok. Velimira Vele Čubrića, legendarnog košarkaša Zadra. Bio je dobar dečko, moje godište 1938. i otvoreno mi je priznao da ne voli da mu se sestra sastaje još maloljetna (rođena 1943. godine) s vojnicima. Mislio je pri tom na mene. Ali kad je moja Olga u 5. mjesecu 1960. godine rodila našu kći Marinu, dijete čiste ljubavi, bio je sretan. Bilo je to traumatično vrijeme za mene i Olgu, njenu majku Bošku i odnos mene i vojske. Vojska se s tim nije slagala, ali pošto je dijete rođeno po zakonu, „sljedovao” nam je stan i mi dobijemo dvosobni stan na vrhu Ulice Marka Oreškovića, ispod sadašnje Čistoće. Na Općinskom sudu mojoj Olgi uz potvrdu majke Boške i mog pristanka odobre brak i tako Olga postaje Borisavljević – priča Mišo.
Nije, kako kaže, baš bio „vojni tip”, a nije do tada bio svjestan da ako završi vojnu školu, a ona je besplatna, mora ostati u aktivnoj službi određeni broj godina.
- I ja zatražio da napustim JNA! Vojska kao vojska. Da bi me smirili i izbili iz glave i pomisao da napustim vojsku, pošalju me u Zagreb na usavršavanje u vojno-tehnički centar Črnomerac. Vraćam se potom u Zadar u kasarnu 8 kod Polivinila i Tvornice kruha Danilo Štampalija gdje smo obučavali vojnike i oficire u rukovanju "točkaša" i "gusjeničara". Tada dobivam vojnu vozačku dozvolu koju, ako si u civilu, prevedu u civilnu dozvolu. Opet tražim otpust iz JNA i upornost se isplatila. Vele Čubrić, Olgin brat, odlazi u Luksemburg. Baba Boška ostaje sama i ima sustanara u jednoj sobi koji u slučaju smrti Boške dobiva cijeli stan. U tom slučaju Olga i ja ostajemo bez stana. Uspijem moju garsonijeru mijenjati sa sustanarom i Boška i ja postajemo sustanari, tako da postajemo korisnici cijeloga stana jer se sustanarstvo ukida, otkupljujemo ga i do danas smo u Ulici Elizabete Kotromanić. Prije sam napomenuo da sam vojnu vozačku dozvolu zamijenio za civilnu, zbog toga mi je lako bilo dobiti posao vozača autobusa. Bivši čuveni direktor Slavko Ivanković prima me na posao, ali zna se, novi je radnik „na repu” događaja – priča Miši svoje dane u legendarnom poduzeću Autotransport.
Vozi lokalne linije, Zadar – Borik, Zadar – Privlaka, često po bijeloj cesti i prašini... Upornim i marljivim radom Ivanković ga unaprjeđuje za vozača međugradskih linija Split – Benkovac – Zagreb i naposljetku dolaskom popularnih autobusa Karavela vozi noćne linije Zadar - Zagreb – Dubrovnik – Beograd.
- Direktor Ivanković je tada „digao” Autotransport na svjetsku razinu. Na liniji iz Zadra naša Karavela sa wc-om na beogradskom kolodvoru potpuno popunjena. Ukupno 26 putnika dočekuje stjuardesa u uniformi i prima putnike za Herceg-novi – Dubrovnik – Zagreb. Odmah do nas, parkiran Severtrans Lasta na istoj liniji. Voze autobuse sa 54 sjedala, a imaju svega 10-15 putnika. Razlika je bila velika, jer naša su sjedala bila komforna, podešena tako da se može u njima i ležati, a stjuardesa vas pokriva dekom, služi bombonima i cijelu noć pazi na vas. Bilo je to nešto neviđeno tada i putnici su se otimali za naše linije. Ali nije bilo lako. Sjećam se zima preko Bosne, zameteni putevi koji se ne čiste od snijega. U pravilu smo u Autotrasnportu te zimske linije vozili mi „kontinentalci”, kolege „primorci” su se držali obale i podalje od snijega. A bilo je snjegova itekakvih. Spas je bio da se tih godina snimao film Bitka na Neretvi. Stacionar glumaca i statista bio je kod Bugojna. Vojska, tenkovi, tegljači... spas. Gdje zapnemo, eto ih vuku nas jer smo prevozili samu kremu glumišta. Sjećam se, u Dubrovniku smo ukrcali i legendarnog glumca Pavla Vujisića. Stjuardesa ga je legla na zadnje sjedište, pokrila ga i u krilo mu smjestila bocu rakije. Bio je spokojan čitavu noć u vožnji prema filmskom setu. Posebno je teško bilo savladati planinu Makljen. Serpentine, klizak snijeg, led, ispod grad Prozor „koji mora pasti”. Vozim ja autobus unatrag, aon klizi po onom ledu - naprijed. ispod provalija, nikako sići do Prozora – prisjeća se Mišo.
Autotransport je bilo dobro i poznato poduzeće, ali postojali su šoferi koji su bili privilegirani i vozili su najbolje linije, šopinge Italija – Austrija, dok su drugi vozači "krpali rupe" starijim busevima i vozili uglavnom po makadamu.
Iako je radio puno i savjesno obavljao posao, pazio na sredstva za vožnju, borio se s kvarovima, a havarija i pritužbi nije imao, u Autotransportu više nije vidio sebe. Želio je napredovati pa je na Ekonomskom fakultetu završio školovanje za buduće pogonske inženjere za VSS. Bila je muka čitavi dan voziti bus, pa dokasno navečer pohađati nastavu i tako svaki dan. Žrtvovao se jer je računao ako takav profil radnika treba Bagatu, SAS-u, Otočanki, Borisu Kidriču, onda treba i Autotransportu. Izdržao je i diplomirao, ali sve je ostalo isto, onaj tko je nezasluženo držao mjesto u hijerarhiji ostao je i dalje na istoj poziciji, a napredovanja za njega nije bilo.
- E moj Mišo, drž volan, vozi, čuvaj se i što možeš? Tako je određeno i zacrtano. Ipak, u svakoj nesreći, javi se i zraka sreće. U Zadru se povećao zračni promet i otvorila se poslovnica JAT-a. Javlja se potreba za prijevozom putnika od poslovnice do aerodroma i obratno. Među 72 kandidata za vozače javim se i ja. Probne vožnje, razgovori, pregled dokumenata. Čekamo 10 dana i pozovu me u JAT. Primljen sam! Budući su kad nije bilo prijevoza do aerodroma i nazad po cijeli dan dva autobusa „ležala” na Rivi ispred agencije JAT-a, na prijedlog poznatih profesora iz Tehničke škole, OŠ Petra Preradovića, Krste Ljubičića i Učeničkog doma, počeli smo raditi male jednodnevne izlete u Cerovačke pećine, na folklor, skijanje na Velebitu, sve u blizini Zadra. Nije to u početku baš bilo na visini jer je vozni park spadao u nižu klasu i nije bio za granicu, tj. međunarodni prijevoz. Ali svakodnevno su ti busevi radili pa bi se na sastancima u Surčinu gdje je bila uprava JAT-a OOUR Prijevoz putnika, gomilale fakture, a i novac. Uskoro su od prometa 80 posto činile vožnje za treća lica, a tako i zarada. Ovim malim vožnjama upoznavali su se nastavnici, direktori, proširivala se potražnja za izlete, svečanosti, šoping ture, skijanja, posjete gradovima u Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, školske ekskurzije... Vozili smo Gradsku glazbu na pogrebe, djecu na skijanje u Lici, učenje, i plivanje u Posedarje, hodočasnike u Krasno, Mariju Bistričku, katedralu u Zagreb, osječku katedralu, u Aljmaš, posjete školaraca putevima revolucije: Sutjeska, Tjentište, Neretva, Partizansko groblje u Mostaru, nerotkinje na ljekovito blato u Ninu... Kako su se širile granice izleta tako sam dobivao i sve modernije autobuse, a imao sam i suvozača, čovika i po Ratka Rapana. Sve se više tražilo vožnje na skijanje uglavnom u Sloveniju: Bled, Bohinj, Kranjska Gora, što je bila divota, hoteli, bazeni... To je ustvari otvorilo vrata autobusnog turizma – kaže Mišo.
Šoping ture su bile posebna priča kao i prenošenje skrivene robe preko granice. Uvijek je nekome nešto trebalo donijeti, a carinici strogi. Igra mačke i miša...
- Vozio sam u to vrijeme linije do Trsta. Svake srijede i petka autobus je kretao s Kolodvora u 23 sata pravac Trst – Palmanova – Pordenone. Glavne trgovine u Trstu Giovani, Standa, Ponte Rosso. Može li se zamisliti prijelaz granice u povratku i bojazni kako uvjeriti carinike kada upitaju što imate prijaviti? U to vrijeme tražila se kava, pa bi 10 do 20 kilograma kave vlasnici kafića u Zadru čekali „po zlato” jer je bilo i nestašice. Bilo bi nerealno da kažem da sam uvijek uspio, pa ću vam opisati slučaj kad su me pročitali i ostavili da tugujem do Zadra zbog neuspjeha. Postojao je jedan bunker čiji se poklopac vidio tek kad bi se zadnja vrata autobusa zatvorila. U njega bi bez problema stalo 20 kilograma kave. Išlo je to nekoliko puta, dobro plasirano. Kada bi se stalo na carini jedino je trebalo odmah otvoriti vrata koja bi pokrila taj bunker da se ne vidi. Za jednog prelaska dolazi carinik koji je, ne znam kako, znao za taj bunker. Kad je sve pregledao, dolazi do mene i mrtav-hladan kaže: brko, otvori mi bunker kod zadnjih vrata! Kao da me top pogodio. Otvaram ja, a tamo 20 paketa po kilogram kave... Čije je ovo? Ne znam, branim se ja, autobus stoji na parkingu cijeli dan, do bunkera može svaki putnik. Ulazim ja u autobus i pitam putnike „čija je ovo kava”, naravno nitko se ne javlja.
E sad je naša, kaže taj carinik i nosi sve sa sobom, ali ne u carinarnicu, već – u gepek svoga auta. Ja za njim, kažem mu uljudno, zaradio si 20 kilograma, daj meni barem dva. Znate što mi je odgovorio? Ćuš!
Mislim se, Mišo ispao si neprofesionalac, oštećen si poprilično. Sreća da je u Trstu kava pojeftinila, bit će još prijelaza, slijedeći šoping za dva dana mijenjam taktiku.
Pošto za vrijeme putovanja putnici bacaju kore od banane, keksa, papire i drugo smeće, da bi se smanjilo bacanje po podu dođem na ideju da na vanjske ručke sjedišta prema prolazu zakačim ukupno 14 vrećica za otpad. Kupim kavu i u svaku vrećicu, među ispod ubacim po koji kilogram kave jer sam primijetio da carinik prođe cijeli hodnik, a niti ne pogleda u vrećice sa smećem. Dođemo na granicu, parkiram bus i odem pomoći nekim putnicima oko ovjere faktura za povrat poreza. Sve se završilo, ja zadovoljan kao i ostali putnici jer nitko nije platio carinu i nikom nije ništa oduzeto. Sjednem za volan, okrenem se prema nazad, kad - niti jedne kese na ručkama! Iza mene sjedi razrednica učenika, ja polu blijed jer nema kesa, a niti 14 kilograma kave skrivenih u njima. Šjor Mišo, veli ona, vi ste odličan šofer, djeca vas vole pa sam odlučila da se vi ne mučite, da one kese sa smećem počistimo i sve bacimo u kontejner. Što ću, zahvalio sam i ostao miran, opet poraz mislim se.
Ali bilo je i uspjeha. Moli me šef iz firme da mu iz Austrije donesem profesionalnu brusilicu, bez obzira na cijenu. Prilika koliko hoćeš jer svako malo vozim folklor u Gradište kod Gradišćanskih Hrvata. Kaže meni carinik, ma ti nam uvijek prijeđeš i vratiš se bez carine, kad tad ćemo te uhvatiti. Imao je šansu jer smo otputovali na smotru folklora i ja kupim profesionalnu brusilicu, vrlo skupu. Nekako je uklopim u Webasto (uređaj koji neovisno o pogonskom motoru zagrijava unutrašnjost autobusa), tako da izgleda kao da je sastavni dio tog stroja. Upalim uređaj da radi, drhti stroj i drhti brusilica uklopljena u njega. Dolazim na granični prijelaz Jennersdorf. Vani snijeg, led, hladno. Motor upaljen, sve se trese, drhti, toplo u autobusu. Eto baš onoga carinika što se prijetio da će me uhvatiti. Sve otvara, pregledava, otvara i motor autobusa, nešto je sumnjičav, gleda u Webasto, gleda i u brusilicu, gleda, ali je ne uočava. Kaže on meni „opet je sve u redu”. I brusilica – prolazi.
Svega mu se događalo na putu pa čak i to da mu – nestane autobus. I to nekoliko puta!
- Hoće narod da obiđe Amsterdam, grad vodenih kanala, s vrlo malo mjesta za parking. Grad interesantne arhitekture, ali težak za kretanje vozila, pa su im bicikli najvažnije sredstvo komunikacije, navodno ih ima 360.000. Zapalo nas da stignemo baš u dane kad je Ajax postao prvak Lige šampiona. Amsterdamsku Crvenu ulicu da i ne komentiram. I tako na velikom parkiralištu uz Rijks muzej nađem slobodno mjesto i kažem drugom šoferu da pripazi kako ne bih nekoga očešao dok idem u rikverc. Dao mi je znak kad je bilo u redu i svi odemo u hotel. Sutra poslije doručka idemo na izlet kad – nema autobusa. Navodeći me, kolega nije vidio da smo stali na šaht, pa je policija došla u noći, podigla prednji kraj autobusa i odvela ga, a ja završio u policiji. Ista mi se stvar dogodila u Istanbulu. Parking – nemoguć problem. Zamislite, nađeno mjesto i parkiramo autobus blizu nogostupa gdje je otvor za ubacivanje drva u podrum. Ne sluteći ništa odemo u restoran, večeramo, potom u hotel kod odličnog gazde poturčenog Bosanca, pa na obilazak mosta koji spaja Europu i Aziju. Dolazimo kasnije do autobusa, gosti i ja, ali autobusa – nema. Što je sad? Zovemo hitno gazdu hotela i on mi kaže: ako je prekršaj, naći ćemo autobus za pet minuta jer je šef policije moj stalni gost. Ali ako je autobus prevezen preko mosta u Aziju, on je tijekom noći već rastavljen u dijelove. Ajme meni! Prolaze minute kao sati. Srećom, Mišo – autobus ti je živ i u komadu, kod policije! I sav sretan nastavljam rad po programu – kaže Mišo.
Lijepa ga sjećanja vežu i za putovanja i hodočašća vjernika. Mišo za sebe kaže kako nije osobito pobožan čovjek, ali za posjeta crkvama i katedralama bila je nepisana obaveza da i on s vjernicima obiđe ta sakralna mjesta.
- Ne znam pjevati molitve, ali znam kupiti dvije svijeće i upaliti ih, jednu za žive, a drugu za mrtve. I sasvim dosta. Kada bih nabrojao koje crkve i katedrale sam obišao što u Hrvatskoj, što u Europi, trebalo bi podosta prostora, ali ću navesti jednu zgodu na crkvenoj proslavi u Pagu. Pun autobus vjernika iz Zadra, sve ide dobro organizirano, misa završila i počinje ručak. Svi prisutni, nema Miše. Mons. Marijan Oblak se se okreće i pita „a gdje mi je Mišo?” Ne počinje ručak dok ga ne nađete! Pita netko, a gdje da ga pronađemo? Pa zna se, u kafiću. I bi tako. Pronađu me časne sestre i pravo do stola. Pozdravlja me monsinjor Oblak i ručak počinje. Nadbiskup Ivan Prenđa također je uvijek tražio da ih ja vozim. Bio je jako prijazan čovjek i svećenik. Sjetio me se i u najtežim danima. Ali najveću čast ipak sam doživio kod Pape Vojtile, Svetog oca Ivana Pavla II s kojim sam se osobno upoznao i rukovao.
U Vatikan sam u posjet Papi vozio zadarske hodočasnike i dužnosnike. Vozio sam dosta puta u Vatikan i već sam se dobro upoznao s vatikanskim službenicima i Papinom gardom. Kad bi u Vatikanu vidjeli taj moj JAT-ov autobus BG tablica, imao bih prolaz ispred svih drugih autobusa. Mišo ima prednost! Te prigode išlo se u audijenciju kod Pape. Svi krenuli, kad kažu mi organizatori „Mišo i ti si na popisu!” Pa kud ću ja kod Pape? Bila je sa mnom i žena Olga koju sam dosta puna vodio na putovanja i tako smo oboje završili na primanju kod Pape. Ušao je u prostoriju za prijem i krenuo pozdravljati sve redom. Zastao je kod mene, stisnuo mi ruku i pitao jesam li vozač. Udijelio mi je blagoslov za mene i sve putnike koje vozim, potom mi je darovao srebrnjak s likom Svetoga Nikole, zaštitnika putnika i pomoraca i posvećenu krunicu, a za uspomenu je ostala i fotografija. Sitan čovjek, vrlo posvećen i blag, tako mi je ostao u sjećanju taj susret – pripovijeda Mišo koji je na putovanju upoznao i Papu Vojtilu.
Došlo je vrijeme za mirovinu u JAT-u, a istovremeno, sin Dado pokreće veliku obiteljsku agenciju Adriatic tours, kasnije Apha tours. Iz Nizozemske dovoze pet modernih autobusa u Zadar, Scanije i Bove. Kad su ih parkirali ispred hotela Zagreb, carinici nisu mogli vjerovati. Spasio ga je, kaže Mišo, jedan carinik Miki koji je živio u Dolini Ćupova. Ma otkud Miši novi autobusi, pa on ih je dobio na upotrebu?, rekao je i spasio ga od carinjenja kojoje bi stavilo ključ u bravu mladoj firmi. A onda je nažalost sretnim danima došao kraj. Počinje Domovinski rat kojega je cijelog proveo u Zadru i doživio ga kao i svi sugrađani, u stanu na Kalelargi. Bilo je, kaže, jezivih postupaka prema njemu i supruzi Olgi koja je bila na najvećim mukama jer se on nije javljao na prijeteće telefonske pozive, a britka Olga nije nikome ostajala dužna. Kriznom štabu Zadra je ponudio da obučava novake na gusjeničarima jer je godinama kao vojno lice obučavao vojnike na tim vozilima. Šef Kriznog štaba Franjo Cicero odgovorio mu je: Mišo hvala na lojalnosti i stavu tvoje obitelji o ratu. Mlađi sin Boca je bio u gardi na Dračevcu, stariji sin Davor stavio je Kriznom štabu Zadra autobus za potrebe evakuacije djece i žena.
- U zgradi Kriznog štaba na Pet Bunara bili su predstavnici Autotransporta, Liburnije, Turisthotela, Sunturista. Prema riječima predsjednika Kriznog štaba grad Zadra, bili su mogući veliki problemi i bilo je potrebno da jedan autobus bude stacioniran ispred crkve Sv. Šime za eventualnu situaciju ako dođe do potrebe evakuacije djece i žena, jer se nije znalo što će se dogoditi. Javio se sin Davor i ponudio naš autobus iz obiteljske turističke agencije Alfa Tours. Za jedan sat autobus je bio spreman i parkiran ispred crkve Sv. Šime. U toku noći potpuno je izrešetan i uništen, mislim da se dosta građana Zadra sjeća tog događaja. To što je bus imao slovenske tablice KP Kopar bilo je zato što je bio registriran u Sloveniji, ali je bio vlasništvo obitelji Borisavljević – kaže Mišo.
Zbog ratnih okolnosti, njegov pok. sin Dado morao je spasiti autobuse i posao s turističkim autobusima prebaciti u Istru gdje u Puli i danas postoji obiteljska putnička agencija koja uspješno posluje s čitavim svijetom. Nažalost, sin Dado preminuo je u 55. godini 2018., ali su njegova žena Vesna, Mišina snaha, te njena kći Petra, uspješno nastavile posao iz Pule gdje imaju veliku agenciju i unosne poslove širom svijeta. Pok. Dado je bio toliki vizionar da je šeicima predlagao da izgrade replike Morskih orgulja i Pozdrava Suncu u Dubaiu. Bio je priznat u poslu širom svijeta i njegov je prerani odlazak pogodio tu skladnu obitelj.
Mišo sa svojom Olgom i dalje živi u stanu na Kalelargi iz kojega svakoga dana obiđe prijatelje u điru do Četiri kantuna. Zadranin svojim izborom, a šofer sudbinom i u 86. godini neumoran je i pun energije, poput onog golobradog mladića kojega je brod Proleterka ili Partizanka – i dalje se ne može sjetiti – jedne noći doveo u lijepi, ali razrušeni grad kojega je ponovno izgradio i podigao, zajedno sa svojim sugrađanima.
Vozi Miško i sretno!
