Iza zidova jedne od kuća na zadarskoj Meladi, posloženih u uskoj uličici u nizu tako da se jedna od druge baš i ne razlikuju, nastaju remek djela. Slike.
Njihov autor je Valentino Radman, zadarski akademski slikar i profesor povijesti umjetnosti u Gimnaziji Franje Petrića (MIOC). U Zadru njegovo ime nije nepoznato. Omiljeni profesor kojemu su maturanti prije nekoliko godina poklonili skok padobranom, vrhunski slikar čija ulja na platnu krase privatne prostore, glazbenik kojega Zadar pamti po svirci u nekadašnjem bendu „Zločesti reaktor“, ipak nikada nije napravio samostalnu izložbu. Zašto?
- Izlažem i izlagao sam s kolegama – kaže nam Radman s kojim razgovaramo u njegovoj kući–ateljeu.
Zapravo, nije odgovorio na pitanje…
U dvije velike sobe u njegovoj kući prevrćem ulja na platnu. Ima ih na desetke, po stolovima, zidovima, na štafelaju… Od nekih zastaje dah. Vrijedne su. Pažnju mi privlače portreti snažno „izvučenih“ osobnosti, ali i prikaz djevojke na Narodnom trgu u Zadru, dok stoji i gleda u mobitel. Boje realistične. Ona očigledno nekoga čeka, stoji baš ispred ulaza u Slobodnu Dalmaciju, komentiram. Uhvatim pogled slikara. Pa Valentino Radman je, kako se već klišeizirano kaže, totalno samozatajan. Ne bi se nametao nikome nikada. Eto odgovora zašto nije napravio samostalnu izložbu. Netko drugi to mora organizirati za ovog velikog umjetnika.
- Ne smatram se umjetnikom – kaže Radman, kao da mi čita misli.
- Da biste za nešto rekli da je umjetnost, ono mora značiti najviše, za veliki broj ljudi, u najdužem vremenskom razdoblju. Jesam li zakomplicirao? Mislim da nisam. Samo sam staromodan, moja slikarska paradigma pripada nekim prošlim vremenima.
Možete pojasniti?
- Staromodan? Pa nije dovoljno kupiti set bojica i kistova da bi se netko proglasio umjetnikom. Slikar mora znati slikati, vladati slikom do najsitnijih detalja, naučiti zanat. U modernoj umjetnosti imamo, dakako, apstrakciju, ali ona je organizirani kaos koji ima strukturu. U taj vlak se ne ulazi nekim kraćim putem, bez prethodno savladanog zanatskog dijela. Nema prečaca. Bit slike nije „epitel“, nego ono što je ispod: struktura, uz koju se mora vidjeti i razlog zašto je ta slika nastala, zašto je bolja od praznog slikarskog platna.
Gdje je tu emocija…?
- Emocija je gorivo. Bez goriva se ne može ništa pokrenuti. Emocija te potiče, bilo da je inducirana nečim iz vanjskog svijeta, bilo da je rezultat unutarnjeg proživljavanja. Slikarstvo ne dijelim na realistično i apstraktno, dijelim ga na autentično i na ono koje to nije. Slike nisu autentične ako su nastajale samo s ciljem da odu na tržište, lako se prepozna diletant koji se u slikarstvu pokriva frazom „Ja to tako vidim“.
Toga ima puno na suvremenoj likovnoj sceni?
- Da, nije Hrvatska po tome drugačija od ostalih zemalja. Imamo situaciju da mnogim likovnim djelima trebaju „verbalne štake“, inače bi se raspala – kaže Valentino Radman i u razgovoru u jedan koš strpa gotičke katedrale, Rembrandtove slike i filmove Martina Scorsesea.
Što oni imaju zajedničko?
To su umjetnička djela. Ne treba ih objašnjavati. Ne trebaju im „verbalne štake“, kaže zadarski akademski slikar, gledajući me iskosa. Jesam li razumjela?
- Kao što imamo jezik kojim razgovaramo, riječi, tako umjetnost ima svoj jezik, svoju sintaksu, gramatiku. Njegovi dijelovi su ritam, ravnoteža, struktura, oblik, kompozicija, proporcije, kontrasti…
Valentino Radman, suvremeni slikar, član Hrvatskog društva likovnih umjetnika, potpuno odskače od prosjeka. Sugovornik kojega se sluša. Vole li ga njegovi srednjoškolci?
- Vole li me? To morate pitati njih…
Da, jasno, ali možete reći barem u kontekstu činjenice da umjetnost predajete u matematičkoj gimnaziji.
- Da… Ne doživljavaju me kao gnjavatora, rekao bih. Gajim prijateljski odnos. Super je što smo u situaciji da na satovima možemo o umjetnosti razgovarati, ja ne držim „predavanja.“ Jedna od stvari o kojima razgovaramo je zašto je umjetnost važna.
Što im kažete? Pretpostavljam da je odgovor prilagođen njihovoj dobi.
- Oni su pametni.
Pa, što im kažete?
- Najprije, ima puno razloga zašto je umjetnost važna. Možemo samo o nekim najvažnijima…
Da, dajte primjer.
- Pitam moje učenike na što će, na primjer, trošiti novac jednom kad se zaposle. Odgovori su tipa lijepa odjeća, lijepi automobil, putovanja, žele imati lijepu kuću ili stan… Uvijek je tu riječ „lijep“. Kad pitam gdje bi putovali, to su uvijek lijepa mjesta. Dakle, prirodno žele biti okruženi lijepim. A gdje se ta ljepota najviše očituje, ako ne u umjetnosti? Da nije tako, ne bi ljudi u vremenu neolita izrađivali naušnice i ogrlice. To nije imalo nikakvu uporabnu funkciju, samo ukrasnu. Učenike educiram i da razviju osobni ukus, da ne ostanu na razini djeteta kad su umjetnička djela u pitanju, pa da kažu „Ovo mi se sviđa.“ To nije vrijednosni sud.
U današnjem vremenu vrlo je teško naučiti mlade ljude izgrađivati ispravne vrijednosne sudove…
- Ali se može. Točno je da živimo u okruženju koje je primarno vizualno, slike nas bombardiraju sa svih strana. Generaciji prije naše nije tako bilo. S obzirom da će se to još intenzivirati, mi moramo mlade ljude naučiti da razumiju vizualni jezik, kako bi mogli razlučiti kvalitetne vizualne informacije od onih koje bi im mogle štetiti ili ih opterećivati. Prostor manipulacije ogroman, od „fotošopa“ do umjetne inteligencije. Netko im mora na to ukazati, pomoći im, objašnjavati da je „šok“ sredstvo kojim se postiže publicitet, a kvaliteta je nešto drugo – kaže Valentino Radman.
Bio je osnovnoškolac kada je, bez znanja roditelja, otišao u tadašnji Zavod za profesionalnu orijentaciju. Za Zavod je saznao iz „Modre laste.“ Nije znao da li da bude crtač stripova, novinar ili astronom.
- Bio sam u dilemi, pa sam išao pitati. Tamo su mi rekli da za astronomiju moram studirati fiziku, to mi je bio trenutačni „blok“, ne ide mi fizika. Za novinarstvo su rekli da treba studirati politologiju, ni to mi nije dobro zvučalo. Za crtanje stripova uputili su me na likovnu akademiju. Učinilo mi se OK. Nakon srednje škole upisao sam Akademiju. Najprije u Splitu, pa sam se prebacio u Zagreb, gdje sam diplomirao.
Zašto ste se prebacili u Zagreb?
- Jer je tamo bilo više koncerata.
To je jedini razlog?
- Jedini. Volim Split – kaže slikar i glazbenik, koji je kao srednjoškolac promijenio doslovno pet srednjih škola u Zadru. Neprilagođen sam, kaže mi. Kao u pjesmi grupe Film.
Osim umjetnosti i glazbe, što najviše volite?
- Humor i neposrednost.
To je to?
- I stripove – kazao je ovaj zadarski akademski slikar, erudita, profesor i umjetnik koje će za sebe reći da to nije, a slikarska djela su mu, i u zanatskom i u umjetničkom smislu, izvanredna...
