Kako izgleda život obitelji s dvojicom mladih talentiranih sportaša? Pa otprilike ovako: dizanje, trening, ručak, škola, užina na putu, trening, spavanje. I tako svaki dan, posljednjih devet godina. Kad je riječ o braći Mateju i Niki Nevešćaninu, sport je sastavni dio života, ljubav bez koje ne mogu, pa sve žrtve koje dolaze s njim lakše se podnose.
Matej ima 14, a skokove u vodu trenira od svoje pete godine. Njegov mlađi brat, dvanaestogodišnji Niko, počeo je trenirati gimnastiku sa samo četiri godine, tako da je već osam godina u tom sportu. Ova uspješna sportska braća zajedno imaju više od dvjesto osvojenih medalja! No, svi dobro znamo da iza svakog sportaša stoje godine odricanja, bezbrojni sati treninga, teški padovi, suze i znoj... i naravno, požrtvovni roditelji.
- Kad završim sa svojim poslom u 14 sati, posvećujem se njima: razvozim ih na treninge i u školu, pripremam im hranu, odnosim i donosim stvari, ma sve što im treba. Uglavnom, svaki dan smo do nekih devet, deset sati navečer u dvoranama, pa tek onda krećemo kući. Da je naporno, naporno je. Svakako njima na prvom mjestu, a onda i nama kao roditeljima – priznaje nam otac Marko, dodajući kako ni supruga ni on nisu ni sanjali da će im djeca postati ovakvi zaljubljenici u sportove.
- Ja sam davno trenirao vaterpolo i plivanje, no ne na ovakvoj razini kao njih dvojica. Želja mi jest bila da Matej ide mojim stopama, da odabere plivanje ili vaterpolo, posebno jer je kao mali imao problema s plućima pa sam htio da bude kraj vode, na bazenu. No, kad sam ga doveo na bazen, s pet godina, on je kao hipnotiziran gledao samo djecu koja su trenirala skokove u vodu. Pitao sam ga bi li on to trenirao, pokazujući mu na skakaonicu, a on je odmah k'o iz topa, rekao - da. I od tad je u tome, s jednakom strašću kao i prvog dana – kaže ponosni tata.
A Niko? Niko je kao mali imao toliko energije da se stalno penjao gdje god je stigao, radio kolutove, a ni špage mu nisu bile strane. Ocu Marku prišao je jedan poznanik, gledajući maloga Niku kako visi s neke prečke, i upitao ga zašto ga ne upiše na gimnastiku. Ostalo je povijest.
Obojica braće, iako su vrlo rano ušli u svijet sporta, iskazali su se već na prvim treninzima. Treneri su, prema riječima njihova oca, odmah shvatili da i Matej i Niko imaju „ono nešto”.
- Ja sam dvije godine bio u rekreacijskoj grupi, no trener je u meni prepoznao talent te me povukao u naprednu grupu – prepričava nam Matej svoje početke. S obzirom na to da je riječ o sportu u kojem su visine njegov sastavni dio, zanimalo nas je li ga ikad bilo strah određenog skoka te kako se odvažiti „baciti na glavu” kad nisi siguran u ishod?
- Vjerujem kako u svakom sportu, baš kao i u životu, lako upadnemo u zonu komfora. No kada se baviš sportom, moraš pronaći način da iz nje izađeš inače, nećeš napredovati. U ovih devet godina, koliko treniram, naučio sam da što više izlaziš iz te svoje zone udobnosti, rezultati postaju bolji – govori nam ozbiljno Matej, uz kojeg zaboravite da pričate s četrnaestgodišnjm dječakom. Uz ovaj je sport stasao, razvio se i psihički i fizički, upoznavao sebe i svoje granice. I redovito ih nadilazio. Početkom mjeseca ponovo je postao prvak Hrvatske nastupom na dasci od tri metra te je Zadar, upravo zahvaljujući njemu, nakon dugog niza godina konačno dobio seniorskog prvaka države u muškoj konkurenciji. Ipak, uz sve svoje uspjehe, kojih je, vjerujte nam, jako puno, (evo, nedavno se kvalificirao na Europsko prvenstvo koje će se održati u lipnju u Rijeci) Matej često voli istaknuti pobjedu na jednom posebnom natjecanju:
- Riječ je o Mediteranskom kupu koji se održao 2017. godine u talijanskom Bolzanu, gdje sam bio prvi ispred Rusa i Talijana, koji su velesile u skokovima. I to je baš medalja koja mi je bliska srcu – iskreno će Matej, naglašavajući kako je ona posebnog sjaja jer te zemlje imaju nekoliko puta bolje uvjete nego Zadar.
- Uvjeti na bazenu na Višnjiku su odlični i zaista se ne mogu žaliti, no mi ovdje možemo trenirati samo skokove s jednog, tri i pet metara. Fali nam desetka, pa se u toj disciplini ni ne natječem. Ipak, nekad odem na Kolovare, na bazen, da se izguštam skačući s desetke u more – uz osmijeh govori Matej kojem ni u burno tinejdžersko doba nije palo napamet odustati od sporta.
- Ni škola ni društvo ne pate, sve se može uskladiti s treninzima, no da je to sve skupa jednostavno, i nije. Nekad baš bude naporno, no kad vidim rezultate, znam čemu žrtva – zaključio je Matej, dok je Niko uz njega samo žustro klimao glavom, slažući se sa starijim bratom. I on, baš poput Mateja, mora žonglirati obavezama kako ne bi propustio ni jedan trening. Sad je postao mlađi junior i već je u reprezentaciji. Što nije ni čudno kad spada u sam vrh hrvatske gimnastike. Ipak, priznaje, prepreka ka uspjehu ne nedostaje:
- Profesori u našoj školi su jako strogi, trebali bi imati više razumijevanja za nas koji se ovako, gotovo ozbiljno, bavimo sportom. Čini mi se da više cijenje glazbu i umjetnost, a mislim da bi na jednak način trebali svih gledati... – žali nam se Niko. Ipak, kolebanja nema i planovi su jasni:
- Svakom je sportašu san Olimpijada, no da se kvalificiram na Europsko prvenstvo, kao moj brat sad, ne bi se bunio – simpatično će Niko koji je prvi put u povijesti Hrvatske osvojio tri puta zaredom šest zlatnih medalja u svih šest gimnastičkih disciplina.
Za braću Nevešćanin sigurno ćete još čuti jer oni su tek krenuli...
