Znate li da postoji Zadranka koja u glazbenoj prijestolnici, Beču, djecu uči svirati klavir, a odrasle pjevati klapske napjeve?
Ime joj je Ana Olić, ima 31 godinu, magistrica je i profesorica glazbe u svojoj privatnoj glazbenoj školi, koju je prije dvije godine otvorila u glavnom gradu Austrije.
Cijeli Anin životni put popločan je notama. Svi njezini izbori bili su vezani uz glazbu i njezin najdraži instrument – klavir.
Još kao dijete od četiri godine, kad je pronašla tatine kazete i ploče Tine Turner, Novih fosila, Beatlesa i Boba Marleyja, znala je da glazba mora biti dio njezina života. Spontano, ona je postala njezin život.
Talentirani brat Mate
– Mi smo u obitelji uvijek muzicirali, posebno brat Mate i ja. Odrastajući u samom srcu grada, kao dijete sam bila izrazito vezana uz crkvu sv. Šime, gdje me jedna jako draga časna, Jadranka, uporno glazbeno poticala. Prepoznala je muzikalnost u meni i bila ta koja mi je još više osvijestila ljubav prema glazbi. I tako sam u trećem razredu osnovne škole paralelno upisala osnovnu Glazbenu školu Blagoje Bersa. Odabrala sam klavir jer sam obožavala tipkati, što u crkvi na orguljama, što na tipkovnici kod mame na poslu. Iako me mama usmjeravala na flautu jer je praktičniji instrument, ha-ha, nisam se dala i odluka je pala na klavir – započinje svoju priču ova energična Zadranka, koja je zbog svog iznimnog znanja glazbe, ali i drukčijeg pogleda na nju, preskočila jedan razred.
– Prešla sam iz 4. u 6. razred jer mi je postalo prelagano. Bila sam tada jako dobra u solfeggiu, te kasnije kroz cijelo školovanje u svim ostalim teorijskim predmetima, odnosno vrlo sam brzo shvatila da me puno više zanima razumijevanje glazbe od samog sviranja. Glazbu nikada nisam doživljavala skroz kao klasičar, nego sam htjela puno više znati o njoj samoj. Često sam nakon škole vježbala kod kuće s bratom, koji je u potpuno drugom glazbenom điru, što mi je jako odgovaralo jer sam na taj način mogla u ranoj dobi iskušavati različite glazbene stilove. Jednostavno smo se savršeno glazbeno razumjeli. On danas svira u jednom zadarskom bendu i, iskreno, mislim da je veći talent od mene – smije se Ana, koja je nakon gimnazije i završetka srednje glazbene škole imala samo jedan cilj: upisati akademiju u Zagrebu.
– Htjela sam upisati teoriju i kompoziciju, no prijavila sam se i za glazbenu pedagogiju znajući da je ovo prvo vrlo teško upisati. I, nažalost, to se ostvarilo, bila sam prva ispod crte i nisam upala, no ostala sam studirati pedagogiju kako ne bih gubila godinu. Ipak, kako ja u životu uvijek slušam srce, ono je vuklo na teoriju i odlučila sam, valjda jedina ikad, napustiti glazbenu akademiju u Zagrebu i upisati onu u Splitu – govori Ana, koja je školovanje u velikom dalmatinskom gradu završila s najboljim ocjenama.
Split i Repušić
– Znam da mi je preseljenje u Split bila najbolja odluka u životu. Čak i kad su me zvali iz Zagreba natrag, molili da se vratim, nije mi to padalo na pamet. U Splitu sam se jednostavno našla, napredovala i usavršavala se, a i imala sam sreće jer su mi "uletjeli" odlični profesori, poput moga Zadranina Ivana Repušića, koji mi je predavao nekoliko predmeta – kazuje, dodajući kako joj je na četvrtoj godini bliska prijateljica, koja je studirala krajobraznu arhitekturu, predložila nastavak studiranja u inozemstvu.
– Imale smo sve uvjete za Erasmus i odlučile smo se za Beč. Upasti na bilo koju glazbenu akademiju, a pogotovo onu najstariju – bečku, nije baš jednostavna stvar, pa čak i ako se radi samo o Erasmus razmjeni studenata. Kako bi me primili, morala sam poslati analizu nekog glazbenog djela, i to na njemačkom jeziku, a nakon toga je slijedila evaluacija. Nakon pozitivnog odgovora sa Sveučilišta za glazbu i scensku umjetnost, ne znajući ni jednu riječ na njemačkom jeziku, uputila sam se u Beč. Vjerujte, bilo je jako veselo! No, nakon dvije godine mogu reći da sam uspjela svladati jezik, a pravo olakšanje je uslijedilo kada sam počela razmišljati na njemačkom – ponosno govori Ana, koja nikad nije planirala ostati u Beču, dok joj jedna profesorica s bečke akademije nije predložila da obranu diplomskog odradi baš tamo.
– Prihvatila sam i tako ostala pisati diplomski pod njezinim mentorstvom, pa sam produžila Erasmus na još šest mjeseci. Bilo je vrlo teško, za pisanje jedne stranice trebalo mi je pet dana! Ali polako sam uspjela i obranila ga! No, ta profesorica je bila pomalo uporna, ali dosta uvjerljiva, pa mi je predložila da upišem doktorat, a ja sam bez nekog prevelikog razmišljanja rekla: O.K., može – smije se Ana, čiji se Erasmus pretvorio u život u Beču.
Odlasci na kongrese
– Tijekom doktorskog studija sudjelovala sam na raznim kongresima i konferencijama, npr. u Velikoj Britaniji ili Švicarskoj, gdje sam izlagala svoje radove, a i isto tako sam radila nekoliko sati tjedno kao profesorica klavira u jednoj glazbenoj školi na zamjeni, te učila kako producirati glazbu, što mi je uz kompoziciju uvijek bila neostvarena želja. S vremenom sam se počela osjećati pomalo iscrpljeno od pustog učenja, pa sam morala napraviti jedan zaokret, te odlučila da bi bilo najbolje otvoriti svoju glazbenu školu – govori Ana, te dodaje kako je takva odluka došla nakon što je godinama pratila rad privatnih glazbenih škola u Beču i shvatila da ona to zapravo može puno bolje jer su programi tih škola gotovo svi identični.
– Mi kao narod, a takvo vam je valjda i školstvo, dosta smo rigorozni, i koliko god to nama loše zvučalo, u nekim stvarima se to pokaže kao prednost. Ispalo je da djeca u Beču sviraju svoj instrument, ali ne znaju što se iza tog sviranja krije, tj. ne razumiju glazbu. Uči ih se sviranju instrumenata bez poznavanja glazbene teorije, što nije dobra podloga za daljnje učenje. Instrumentalno su na vrhu, a u svemu drugom su dosta nisko. A ja sam to htjela promijeniti – jasna je Ana, koja je u samo dvije godine uspjela što mnogima u tom velikom austrijskom gradu ne uspijeva: u glazbeni institut Cantus (Musikinstitut Cantus) dolaze ljudi iz svih kvartova kako bi se školovali baš kod nje.
Specijalan program
– Konkurencija je stvarno velika i na početku nije bilo lako. No, u Beču ima jako puno djece koja, zbog glazbene tradicije toga grada, na neki način "moraju" naučiti svirati barem jedan instrument. Prvo sam predavala samo ja, ali, eto, danas već tražim četvrtog profesora. Za svu djecu i mlade od 6 do 18 godina koji teže cool pristupu glazbi, osmišljen je specijalan program s individualnom i grupnom nastavom, bez suhoparnog ponavljanja, već kroz igru i zajedničko muziciranje na jedan opušteniji i zabavniji način. Uz klasiku svira se ravnopravno pop, rock, jazz soul ili boogie. Svakako mi je cilj ponuditi mladima nešto čega u gradu Beču nema. Iskrenog sam mišljenja kako su mladi s ovim programom na pravome putu da ljubav prema glazbi indirektno osvijeste, te ostvare dugotrajniji proces učenja i razumijevanja, iz kojeg mogu profitirati u svom fizičkom i duhovnom razvoju, neovisno o profesiji koju poslije odaberu – objašnjava Ana, koja je i odraslima, uz instrumente, ponudila mogućnost učenja tradicionalnih dalmatinskih pjesama, osnivajući prvu školu klapskog pjevanja u austrijskoj metropoli, pa se usred Beča često čuju stihovi o moru, kamenu i maslini...
