Navršava se godina dana od Olimpijskih igara u Riju, od osvajanja zlata naših jedriličara Šime Fantele i Igora Marenića i legendarnog izvještavanja iz Rija naše novinarke Zrinke Grancarić. Zrinka nije ni slutila da će je upravo javljanja iz Rija, prvi prijenosi uživo za televiziju, dovesti na naslovnice, da će toliki efekt proizvesti njezina elokvencija, upućenost u jedrenje i nenametljivo vođenje prijenosa natjecanja.
Zadranku Zrinku Grancarić od rujna prošle godine gledamo u emisiji „Tema dana“ Hrvatske televizije, u udarnom terminu nakon večernjeg Dnevnika. Iako u Zagrebu, na HTV-u, radi posljednje četiri godine, sve njezine prethodne novinarske radne godine vezane su za Zadar i radio.
„Živim najbolje godine svoga života“, kao iz topa kazala mi je Zrinka dok smo sjedale na kavu na središnjem trgu u Zadru.
Vesela, raspoložena, sretna zbog dolaska u svoj Zadar, 42-godišnja Zrinka kaže da ima „puno energije i puno planova“.
- Za sada guštam u poslu. Planovi se odnose na neke organizacijske stvari u jedrenju, na velike regate, na putovanja, na pisanje knjige, haha, vjerujem da ću i to jednog dana napraviti. 'Ajmo sada na vrlo kratkoročne planove koji me jako vesele: zadarski šušur i kupanje u suton, u smiraj dana, po bonaci…
Približava se obljetnica vašeg javljanja iz Rija, proživljavate li u sebi ponovno te dane?
Da, lani sam otputovala za Rio 5. kolovoza u još jednu veliku avanturu i svaki dan mi Facebook izbaci neko sjećanje na Olimpijske igre 2016. i probudi opet sve te iste emocije, ovoga puta u kombinaciji s nostalgijom. Malo što se u iskustvenom smislu može mjeriti s tih 20-ak dana punih uzbuđenja, adrenalina, odgovornosti, napora, sreće. I godinu dana poslije sve je još vrlo živo, svaka slika, pokret… I jedva čekam Olimpijske igre u Tokiju 2020!
Unatoč kontinuitetu kvalitetnog rada, dogodi se neki „okidač“, koji je, slažete li se, u Vašem slučaju bilo upravo javljanje iz Rija? Svi su željeli znati tko je ta dobro upućena komentatorica ugodnog glasa…
- Apsolutno. Zapravo nisam imala predodžbu koliki će to odjek biti do prvog prijenosa iz Rija, nakon kojeg su me zasule poruke i mailovi meni mahom nepoznatih ljudi, koji su redom čestitali na dobro obavljenom poslu, zahvaljivali se što im je netko konačno objasnio što se to uopće zbiva na regatnom polju, da napokon razumiju jedrenje... Bila sam jako iznenađena, jer je moj dojam bio da sam samo odradila svoj posao, kao i toliko puta prije toga. No, istina je da te šira publika zamijeti tek kad se pojaviš na televiziji, a još kad je to dio velike olimpijske priče, i to jedne tako sjajne kao što je bila ova jedriličarska, onda to poprimi neke druge dimenzije. U tom trenutku, kad su počele stizati doslovno stotine toplih poruka potpore, osvijestila sam nekako do koliko domova je moj glas iz Rija došao. I bila sam ponosna, i sretna, ali i zaključila da posao treba privesti kraju, jer se i ovako moraš nositi s emocijama, a kamoli ne kad te preplavi toliko ljudske topline. Totalno sam shvatila Šimu i Igora kad su mi rekli da su isključili mobitele zadnjih nekoliko dana olimpijske regate, haha. Nevjerojatno je zapravo i divno kad dobiješ u životu priliku sudjelovati u nečem tako veličanstvenom kao što je osvajanje olimpijskog zlata.
Vaša novinarska priča počela je u Zadru…
- Davno, davno, davno haha… koketirala sam s novinarstvom još u srednjoj školi, u Gimnaziji Vladimira Nazora, u školskom časopisu. Sjećam se kako nas je jednom posjetio Mladen Stubljar i pitanje koje sam mu postavila bilo je „Kako se radi Dnevnik?“. Nisam zapravo ozbiljno u tome razmišljala, upisala sam studij engleskog i njemačkog jezika, ali novinarstvo mi je bilo predodređeno. Prijateljica Mirjana mi je krajem 1994. rekla da je čula da je audicija na Hrvatskom Radiju – Radio Zadru, pozvala me da probamo, audiciju smo prošle obje, ona je uskoro odustala, nije se našla u tome, a ja se zauvijek cijepila adrenalinom koji me i danas nosi. Privilegirana sam da cijeli život radim posao kojeg volim.
Sada živite u Zagrebu i vodite „Temu dana“, koliki je izazov stati pred kameru?
- Nakon 20 godina na radiju, na kojem nema toga što nisam radila, dobro mi je došao novi izazov. Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na kameru, ali oduvijek sam najviše voljela raditi u živo, tako da je „Tema dana“ za mene apsolutno pogođen format. Dugogodišnje iskustvo rada u živo na radiju mi je svakako pomoglo da dobro „plivam“ u razgovorima, da me gotovo ništa ne može iznenaditi, trebalo je naučiti novitete u tehnologiji rada, ali uvijek sam rado učila.
Koliko se Vi osobno bavite jedrenjem?
Na jedrenje mi odlazi veći dio slobodnog vremena, oko 80 dana godišnje, i još mi je i to malo! Zujim na relaciji Zagreb – obala stalno. Nekad malo nedostaje vremena za odmor, ali mislim da bi mi mirovanje ionako brzo dosadilo, nisam tip od mirovanja.
Koliko Vam nedostaje Zadar? Čini mi se da ste negdje izjavili da Vam fali „zen uz more“…
- Zapravo mi nedostaje u Zagrebu taj suživot s brodom i morem. Kad si cijepljen time teško se priviknuti na nešto drugo, odnosno na to da ti more i brod nisu stalno dostupni. Ljeti mi dođe da iskočim iz kože, pokušavam ignorirati činjenicu da doma ljudi kad završe s poslom idu na plažu ili nabace kupanje prije spavanja ili se osvježe šetnjom uz more… Daleko od toga da je meni u Zagrebu loše, volim i taj grad i još više ljude, ali kad si odrastao uz šum valova koji su te navečer doslovno uspavljivali pod prozorom i ujutro budili, i kad je more uvijek bilo utjeha za sve, onda nije jednostavno prihvatiti da si van svog prirodnog habitata. No, odluka o preseljenju u Zagreb pokazala se ispravnom, a Zadar neće pobjeći nikud, tako ja o tome nekako razmišljam, s pogledom na kufere u kantunu sobe koje uvijek mogu spakirati ako treba – za doma, kaže šarmantna Zrinka Grancarić.