U potrazi za mediteranskim identitetom miješaju se zadarska Punta Bajlo s palačom Ca´ d´oro u Veneciji, a Kali i Preko s Rimom i Avignonom.

Kada je Miljenko Domijan prije četiri godine priredio izložbu pod nazivom Kraške ljepotice, samouvjereno sam najavio „kako ćemo se u dogledno vrijeme ponovno okupiti na novoj izložbi našega nezaustavljivog Domijana“.

I, evo, zamalo sam pogodio! Razlika je samo u tome što nije u pitanju izložba već knjiga. Točnije rečeno - izložba u knjizi. U jednom svesku reproducirano je 18 fotografija i 77 crteža. Ali ne bilo kakvih. I sâm vrsni pisac uvodnika, Marko Grčić, upozorava kako će se „istančaniji čitatelj prije ili poslije suočiti s neizbježivim pitanjem: Kakva je ovo, zapravo, knjiga i što on od nje, objektivno i subjektivno, može očekivati“?!

Ne svrstavam sebe među „istančanije čitatelje“, pa je za mene ovo, prije svega, rijetko vrijedna knjiga. Od sadržaja i uvodnika, preko uredničkoga koncepta i grafičkoga dizajna, do tiska i spiralnog uveza. To je, stoji u uvodniku, „svojevrstan putopis, ili, kako bi neki drugi rekli, putoris s putovanjâ po predjelima Sredozemlja, od Rima preko Toskane, do Avignona i Arlesa, itd., uključujući istočnu obalu Jadrana (…)“.

Kada sam prvi put uzeo ovu knjigu u ruke, nasumce je otvorio i ugledao fotografiju Senjske bure preko dviju stranica, spontano mi se oteo usklik „Vauuu, to je to“! To je onaj prepoznatljivi Domijanov snimateljski Eros! Samo je autor serije Mare Morlacco (2013.) mogao dojam Senjske bure snimiti tako što je energiji uzavreloga mora dao 2,5 puta veći prostor nego svemu ostalom zajedno! Ovdje se more, a ne Velebit, pojavljuje kao metafora nacionalnog identiteta.

Ništa manje nije impresivan i duh biblijskoga Genesisa na slici prijelaza ovaca s otočića Zečevo na kopno, također preko dviju stranica. Ovdje se, pak, snaga slike akumulira u njezinu gornjem dijelu, u oblacima ponad Velebita, dok most što ga tvori stado ovaca preko gaza korespondira s Paškim mostom u daljini. Ako taj Jaz i Senjsku buru svrstamo u Mare Morlacco, tada bi ništa manje impresivnu sliku Ravnih kotara (36. i 37. stranica) trebalo svrstati u Terra Morlachia. U drugome dijelu knjige, pak, pogled se ne može odvojiti od fotografije pod nazivom Ulica u Avignonu, dok se na onoj pod nazivom Forum u Rimu mogu bezbroj puta analizirati pojedinosti.

Putopis se, međutim, kako je rečeno, može nazvati i „putoris“, jer je najvećim dijelom narisan. Onako kako dolikuje vremenu koje napušta apsolutizam teksta („U početku bijaše Riječ“), a sliku stavlja u središte pozornosti. Ipak, sklon sam povjerovati kako je ovo, prije svega, tipičan Domijanov mediteranski dišpet? U posvemašnjoj prevlasti mobitelâ kojima se mahom snimaju istrošeni klišeji bez ikakva konteksta, on se vraća dobrom, starom crtežu. Crtež mu, očito, dopušta kompleksniji izričaj, višeslojnost. Već je to, samo za sebe, iznenađujuće novo područje Domijanove kreativnosti. Na tome se temelji i naslov uvodnika - Pohvala ruci i oku.

Bila putopis ili putoris, knjiga će već pri prvom prelistavanju zainteresirati gledatelja samim time što se u njoj miješaju zadarska Punta Bajlo s palačom Ca´ d´oro u Veneciji, a Kali i Preko s Rimom i Avignonom. Kao da Dalmacija nije, kako se svojedobno moglo čuti na etnografskom simpoziju u Zagrebu, „točka kontakta dviju civilizacija koje se oštro razlikuju jedna od druge“?! Kao da Predrag Matvejević nije, 2005. godine, pisao kako došljaci iz zapadne Europe u Veneciji susreću Istok, dok je stanovnicima Balkana i Bliskog istoka Venecija Europa i Zapad. Sada se, pak, već u uvodniku ove knjige može pročitati kako zapadna i istočna obala Jadrana odišu nečim jedinstvenim, zajedničkim, što se često ne primjećuje.

Domijan, dakako, ne nudi decidirane natuknice. To nije trendovski „Mediteran kakav je bio“, a još manje „Mediteran kakav želimo“. Ovi su crteži, kako veli Marko Grčić, munjevite sekvencije uspomena na raznovrsne prostorne prizore. Štoviše, to se isto može reći i za fotografije. I dodati kako opservacija i deskripcija nisu neutralni i nezainteresirani postupci! Domijana je još, 2008. godine, na kraju knjige fotografija Anima et corpus zapisao: „Htjedoh zabilježiti sjećanje“! A njegova sjećanja nisu fiksirani identiteti. To su imaginativne slike. Njima upravljaju emocije. Ovdje se obični motivi javljaju u živim kontekstima.

I još nešto što mi nikako ne da mira. Koliko god izgleda neobično, duboko sam uvjeren kako se ova i ovakva knjiga nije pojavila slučajno baš neposredno uoči godine u kojoj će Europa slaviti 1600. obljetnicu sv. Jeronima koji je bio i ostao pojam „antitezâ dviju kultura, opozicijâ dvaju svjetova“.

U svakom slučaju, Miljenku srdačne čestitke, a javnosti opet najava kako će nam uskoro ponoviti iznenađenje. U to uopće ne sumnjam.