U potrazi za izazovima, u traženju onoga gdje bi i kako mogla izraziti svoju osobnost i kreativnost, Splićanka Anita Tafra, tada 19-godišnjakinja, zaputila se u Italiju, na studij uz rad.
Prvo je u Rimu upisala "jezike", međutim, ono što ju je stalno nekako vuklo odmalena bilo je ipak nešto drugo, želja koja je stalno rasla, da se okuša u poslu vizažistice. Naravno, nije to baš bilo preko noći, kaže, trebalo je raditi i uz to se školovati, ali trud se isplatio i Anita je 2003. godine završila i akademiju za vizažiste.
– Uvijek me nekako i u mladim danima privlačilo sve to vezano za scenu, šminka, modne revije, kazalište..., a budući da je moj prijatelj iz djetinjstva Ivan Leo Lemo, danas poznati redatelj, već tada imao dodir s kazalištem, i ja sam uz njega bila vezana za takve sadržaje za koje sam uvijek pokazivala veliko zanimanje - ističe naša 44-godišnja sugovornica s rimskom adresom i dodaje:
- Ispočetka je bila riječ o uobičajenim tečajevima, pa onda prvo malo počneš šminkati prijateljice, ako se ide na kakvu večeru, zabavu ili za neke druge prigode, ali tek završetkom akademije 2003., gdje mi je učitelj bio Roberto Ciasca Robin, ulazim i u te "vode", gdje radim make-up na važnijim događajima, od "Missa Italije", modnih revija, reklama i videoklipova, do filmskih festivala s internacionalnim glumcima i redateljima.
Uglavnom, sve je to bilo jedno dobro iskustvo iz "beauty make-up" razdoblja, dok se jednog dana nije dogodio taj klik i dok na filmskim setovima nisam počela raditi specijalne efekte. E, tu je ono gdje sam tek mogla reći: To sam ja! To hoću! To je ono što bih radila cijeli život, danima, satima...
Na počecima rada u filmskoj industriji uglavnom je radila make-up za statiste, jer američki filmaši redovito vode svoje šminkere da im uređuju glavne glumce. Radila je tada dosta i na talijanskim filmovima.
- Tada sam upoznala i Federica Carrettija. On je make-up artist i kod njega sam usavršila specijalne efekte. On je za mene savršenstvo, maestro, i uz njega počinje moj rad na setovima vezanim za specijalne efekte. To mi je postalo nešto najdraže, to je za mene umjetnost, a sam osjećaj kad kreiraš, to je nešto posebno. Jednom sam dobila najljepši kompliment: "Tu non trucchi, tu dipingi!", odnosno, "Ti ne šminkaš, nego slikaš!"
Ne, ne osjećam umor... nekad smo znali i po petnaestak sati u kontinuitetu raditi. Nije to takav posao da našminkaš i odeš, ti stalno moraš biti tu. Ako je u pitanju neki kaubojac, akcija, pa se dogodi tučnjava, glumac najprije dobije jednu modricu, onda to šminkaš, onda to preraste u veći sukob, bude krvi, onda opet moraš mijenjati, ili se rana osuši, ako se mora ponavljati više puta isti kadar. Znači, šminka mora pratiti razvoj radnje, da se ne dogode greške, moraš biti koncentriran... Modrice, rane, opekline, ožiljci, postarivanje..., to je postala moja umjetnost, moja kreacija - sa žarom će Anita o svom poslu i otkriva kako su joj najdraži talijanski redatelji s kojima je radila Emiliano Ferrera i Stefano Sollima, a najdraža glumica i producentica koju šminka Yassmin Pucci.
- Ponekad znam imati i ulogu statistice u nekom filmu, premda me gluma toliko i ne zanima, pa sam tako i statirala u filmovima poput "Zoolandera", "Johna Wicka 2", "6 underground", zatim u "Trustu" Ridleyja Scotta ili u njegovu posljednjem "The house of Gucci" s Alom Pacinom, Lady Gagom..., zatim u britanskoj seriji "Devils". Upoznala sam mnoge glumce, poput Keanua Reevesa i Hilary Swank, koji su veoma jednostavni i dragi ljudi.
Dobivala sam i uloge u projektima u kojima gotovo uvijek zbog izgleda i naglaska glumim rusku mafijašicu uz puno pucnjave i borbe - ističe Anita, koja je ovoga puta u Hrvatsku došla - poslom.
Za ovu prigodu smo se našli u Majdanu kod Solina, gdje se prije više od pola stoljeća snimao jedan od originalnih filmova s Winnetouom, junakom Karla Maya, s kojim se Anita srela tjedan prije na velebitskom kršu. Vizažistica je tamo stigla na poziv svojeg prijatelja Ivice Zdravkovića iz Njemačke, koji u vestern-gradu "Pullman Cityju" u Bavarskoj, u predstavama, vjerno oživljava ulogu indijanskog poglavice iz spomenutih romana.
O tome se ovih dana moglo mnogo čuti jer je upravo dovršeno snimanje promotivnog serijala o Winnetouu, u suradnji s hotelijerom Zoranom Katićem iz Starigrada Paklenice, i to na lokacijama na kojima su se 60-ih godina prošlog stoljeća i snimali ovi pustolovni filmovi u kojima su svoj angažman imali i brojni domaći glumci.
- Nikada nisam bila na Velebitu, pa je i to jedno predivno iskustvo. Ivica i ja smo već dugo prijatelji, uvijek govorim da ću ići u Bavarsku, da se vidimo, međutim, nikako to nisam uspjela realizirati jer bih svaki slobodan trenutak koristila za povratak u Hrvatsku. Ali, najavio mi je da će u podvelebitskom kraju snimati projekt "Winnetouova zemlja" i upitao me želim li sudjelovati.
Meni su odmah zablistale oči, uzavrele su mi emocije. Em, dolazim na set, em, na set koji je u Hrvatskoj. Baš mi je bilo kao da živim svoj san, jer u tom trenutku sam radila posao koji volim, s ljudima koje volim i u zemlji koju volim. Spavala sam samo tri sata jer bih po noći gledala fotografije sa seta, ali kao da nije bilo umora, ekipa je bila savršena i vesela.
Želim reći da je Ivica ne samo krasan glumac i kaskader, već i krasan čovjek. To vam je čovjek koji savršeno predstavlja lik Winnetoua, ali s druge strane je i tako drag, pun ljubavi i topline, toliko srdačan...
Sve divne riječi imam i za Zorana Katića, te Claudija Osorija iz Kolumbije, koji je postproducent i snimatelj na ovom projektu.
Presretna sam i ponosna što su me pozvali da zajedno radimo, a još sretnija što sad sigurno znam da je ovo bila naša prva, ali ne i posljednja suradnja, jer iza ove slijedi još niz, od kojih je upravo i jedna televizijska vestern-serija, a planovi su nam veliki - ističe vizažistica, naglašavajući kako je i Claus Six, vlasnik "Pullman Cityja", vrlo zainteresiran za projekt.
- Snimanje na Velebitu, odnosno naše objave na društvenim mrežama već su izazvale zanimanje dvojice talijanskih redatelja koje dobro poznajem, kad su vidjeli tu ljepotu hrvatske prirode, lokacije su bile autentične kao iz kultnog serijala "Winnetou", poput Nacionalnog parka Paklenica, Velikog Rujna na Velebitu, Tulovih greda, divljih konja, kanjona Zrmanje...
Mogu reći da je ovaj projekt potaknuo već neke inicijative za suradnju u novim međunarodnim projektima između Hrvatske, Njemačke i Italije, i to me jako veseli - otkriva Anita, koja trenutačno uživa i u svemu što joj je donio rad na posljednjem filmu "Redemption", koji joj je uz film "Elohim" i akcijsku seriju "Suburra" najdraži na kojima je radila.
- Posebno bih istaknula "Redemption", koji mi je jako važan. Riječ je o kratkom vesternu u kojem sam radila make-up i imala ulogu, a koji se "vrti" na mnogo svjetskih festivala. Film je režirao Emiliano Ferrera, koji je poznat i kao autor filma "Oro e piombo", hommageu Sergiu Leoneu i njegovim špageti-vesternima.
Inače, volim vesterne, pa mi je i rad na "Redemptionu" kao i na "Winnetouu" mnogo značio. Ljubav prema vesternu prenio mi je tata kad sam bila jako mala i zbog toga me upravo ti setovi najviše vesele i vraćaju uspomene. Tata je umro prije pet godina i zbog toga sam još emotivnija kad ih gledam, to je kao vraćanje u djetinjstvo. A, s druge strane ta ljepota Hrvatske, priroda, more, planine, rijeke, konji..., to je nešto božanstveno. Moj san je ipak vratiti se u Hrvatsku, koja mi jako nedostaje, a vjerujem da ćemo to ovim novim projektima i ostvariti - zaključuje Anita dok otresa majdansku tupinu s čizama kao u kakvom kaubojcu. Nad čizmom jedna od njezinih tetovaža. Jedino što umjesto revolvera u ruci drži kist za šminkanje.