Nakon skoro četiri mjeseca priprema, prvi maraton u životu istrčao je 26. veljače ove godine u Splitu. Trebalo mu je 3 sata, 10 sekundi i 19 stotinki. Onda je odlučio trčati na Plitvicama početkom lipnja, na jednom od najtežih mogućih maratona punom uzbrdica. Vrijeme se zaustavilo na 3:16, stigao je prvi u svojoj kategoriji i bio je „prvi nenagrađeni” trkač jer je uzeo sedmo mjesto ukupno. A onda je 22. listopada otišao i na poznati maraton u Ljubljani, srušio osobni rekord, spustio se ispod tri sata (2:54,39) i s tim rezultatom postao najbolji maratonac u Zadarskoj županiji i 15. na rang listi Hrvatskog atletskog saveza.
Maratonci pažljivo doziraju broj utrka i rijetko kada trče na dva, kamoli tri maratona godišnje. Pritom, Dragan Drago Romić ima 47 godina i svaki je od tih maratona pravi podvig.
-Prije Splita sam istrčao dosta polumaratona, osjećao sam da mogu, ni sekundu nisam sumnjao da ću stići do cilja. Split mi je definitivno potvrdio da imam maraton i u glavi i u nogama, ali sam se ipak malo pribojavao Plitvica i onih uspona. Ljubljana ima najjači maraton u cijeloj regiji, to je idealna utrka za dobar rezultat, a htio sam se spustiti ispod tri sata. Kad sam vidio atmosferu, broj sudionika, onu publiku, dobio sam neku dodatnu energiju, znao sam da sam potpuno spreman. Zadnjih nekoliko kilometara te nosi publika, osjećaš se kao da si na nekom derbiju na Poljudu, adrenalin raste. Trener mi je rekao da „trčim petice”, da ukupnu dužinu razbijem na dionice od po pet kilometara. Ispalo je sjajno, pogodili smo odlaskom u Ljubljanu, priča Drago.
-I, što sada? Kakav je plan?
-Sada sam na odmoru. Sljedeće bi trebalo biti nešto u inozemstvu, nešto na proljeće, ali još nismo odlučili ni izabrali koji bi to maraton bio. Plan je srušiti još neku minutu.
Ne tako davno, Dragin je plan bio izbjeći invalidska kolica.
-Oduvijek sam, još kao mali, volio trčati, igrao sam nogomet, ali nisam bio posebno talentiran. Još u srednjoj školi sam zaradio ozljedu unutarnjeg meniskusa, koljeno me jako dugo i sve više mučilo. Na kraju, s 35 godina više nisam mogao izaći iz auta. Rekli su mi da mi je hrskavica potpuno uništena, da neću moći hodati, prisjeća se Romić.
Čovjek koji je bio na rubu „invalidskih kolica” navodi fascinantnu brojku – sada u godinu dana istrči 3.700 kilometara! Na početku je bila utrka za zdravlje.
-Radio sam vježbe za jačanje koljena, puno mi je pomogao fizioterapeut Loren Grzunov, ojačane su mi tetive, mišići. U dužinsko trčanje me uveo Tome Vanjak, tako sam krenuo prije pet-šest godina. Treninge sam radio sam, sve tamo do prije dvije godine i polumaratona Maslenica kada je moj rezultat privukao pažnju Krste Latina. On me pozvao u Klub koji mi je postao jako važan. Kad si sam, često radiš pogrešno i sebi nanosiš štetu, a da toga nisi ni svjestan, a u Klubu su ljudi koji se dužinskim trčanjem dugo bave, imaju veliko iskustvo, mogu ti dati pravi savjet u pravom trenutku i prepoznati što ti nedostaje ili u čemu si dobar i kako možeš postati još bolji. Okružen si ljudima s istom strasti i s više znanja, što je psihološki dosta važno i poticajno.
Klub o kojem Romić govori je zadarski Maraton klub „Festina Lente”, što prevedeno s latinskog glasi „Požuri polako”! A trener kojeg Drago spominje je Oliver Bosnić, osnivač i aktualni klupski predsjednik.
-Prvo što mi je Oliver rekao je da moram trenirati više i da moram trčati svaki dan, a ne svaka dva ili tri dana jer je to prevelik šok za organizam kojemu treba vrijeme za oporavak. A ja sam i htio više! A onda ti s vremenom trčanje postane način života, izgubio sam neke stare, ali sam stekao neke nove navike i zbog toga mi je jako drago, čak sam i ponosan, ovaj način života mi paše. Pa kad iz utrke u utrku imaš sve bolji rezultat, to ti imponira, vuče te dalje, dobiješ dodatnu volju i motiv. A i djeca vole kad im kući donnesem neki pehar, ha-ha-ha...I ono najvažnije: zdrav sam i bolje se osjećam nego s 35 godina. Ovo je skroz lijepa priča.
Drago je otac Magdaleni i Kristijanu, ona je probala s atletikom, pa se prebacila u boks, a on trenira nogomet. Drago je autoprijevoznik i živi u rodnom Briševu s djecom i suprugom Majdom. Probao je, kaže, i nju nekako „inficirati trčanjem, ali je imuna”. A najteže mu je stvoriti slobodno vrijeme za treninge, ponekad i tri sata dnevno. Često ga možete sresti na ruti Briševo-Nadin-Briševo, izračunao je da je to 35 kilometara.
-Što je s onim krizama kroz koje maratonci prolaze? Kad naiđu i kako prođu?
-Kroz ta 42 kilometra zamke te uvijek čekaju. Moraš biti psihofizički potpuno spreman, to je najvažnije. Trčiš na rubu između toga da „izgoriš” ili dadeš svoj maksimum i iz sebe ga izvlačiš. Potrošnja glikogena je velika, moraš voditi računa o ekonomičnosti, rasporediti sve rezerve na svih 42 kilometra. Neki put ti kriza naiđe na 35 ili 36 kilometru, kad pomisliš da si blizu cilja. Ne znam što će biti, ali krize još dobro podnosim.
-A o čemu razmišljaš za tih tri sata?
-Nemaš vremena za razmišljanje, koncentriran si na trčanje. Meni cijela utrka stane samo u fragmente i neke detalje i u stvari mi ta tri sata prolete za čas.
-Za kraj: što je s prehranom?
-Jedi dobro, zdravo i raznovrsno. Ima i vegetarijanaca koji u maratonu imaju odlične rezultate. Ne, nisam vegetarijanac, jedem i meso i ribu i dosta povrća. I obilno! Ipak, izgubio sam na kilaži, možda 8 ii 9 kila, pa mi ljudi znaju reći da sam premršav. Nisam, ovo je jednostavno posve nova forma moga tijela, sve je to OK, zaključuje Dragan Drago Romić.
