Ramini crteži posljedica su osobnih svjedočanstava: "Slikanje je moja terapija, a zbog njega sam proputovao svijet i upoznao predivne ljude!"

Nisam ni znao što je točno slikanje, a već sam kao dijete obožavao boje i oblike, posebno one iz prirode i često sam ih kopirao na papir, ali na jedan svoj način.

Imao sam možda tri, četiri godine i već sam tada znao da je to važan dio mene i da ću se sigurno time baviti – započinje nam svoju zanimljivu životu priču umjetnik Suad Rama, koji je iz rodnog Kosova u Zadar stigao s posebnim ciljem: nakon zajedničkih nastupa u brojnim europskim zemljama (Makedonija, Austrija, Belgija, Francuska, Italija, Egipat, Njemačka, Poljska...) prošlog je tjedna otvorio svoju prvu samostalnu izložbu u Hrvatskoj upravo u Donatovu gradu. No, kako je jedan 36-godišnjak iz Prištine završio izlažući svoje radove u Kneževoj palači, posebna je priča.

Suad je još kao dječak, kad je počeo slikati, imao veliku potporu obitelji, no odrastati u sredini koja je dosta konzervativna, posebno prema umjetnicima, odnosno ljudima slobodnijeg duha, nije bilo nimalo jednostavno.

Majčina potpora

– Zapravo, u početku su me često smatrali luđakom. Jedan od razloga je zasigurno i taj moj poseban stil slikanja. Nikad nisam volio doslovno imitirati oblike iz prirode i one koji nas okružuju, koji su u slikarstvu tako česti i već viđeni. Uvijek sam eksperimentirao, kako s bojama i oblicima, tako i s raznim materijalima, poput metala, ma zapravo sa svim onim što ljudi možda ne bi očekivali da ikad može prerasti u umjetničko djelo. Često sam ih šokirao – prepričava nam Suad svoje teške početke bavljenja slikarstvom u Prištini, gradu gdje danas predaje umjetnost na Sveučilištu.

– Sjećam se kad sam jednom dobio narudžbu za portret. Dao sam sve od sebe da svoj stil ostavim po strani i naslikam toj osobi baš ono što je tražila. Moja majka, koja je velika ljubiteljica prirode i koja obožava realizam u slikarstvu, kad je vidjela taj portret, koji je stvarno odlično ispao, zamolila me je da se ipak držim svoga stila, jer to sam ja i ne trebam se nikome prilagođavati. U tim trenucima njezina mi je potpora zaista puno značila jer me uvjerila da radim ono što volim baš onako kako želim i kako najbolje znam – s nostalgijom se Suad prisjetio tog ključnog razgovora s majkom.

Kako nam je rekao, taj svoj poseban stil nije mijenjao, nego ga je razvijao i usavršavao tijekom godina. Na njega su utjecali brojni životni događaji, ali jedan je ipak puno više ostavio traga na Suada kao umjetnika, ali i kao čovjeka. Njegovi gotovo monokromatski crteži iz ciklusa “Figure” posljedica su Suadovih osobnih svjedočanstava na području sela Makoc (Makovac), gdje su se 1999. godine dogodili masakri i brutalna silovanja nad Albancima. To ga je duboko potreslo i ostavilo ožiljke na njegovoj duši.

Prijelomna 2007.

– Nikad ne govorim o tome, barem ne riječima. Slikama prenosim svoje traume i zapravo me, još jednom, umjetnost spasila i izvukla iz goleme tuge i bola. Dosta mojih djela prikazuju oblikovane vizije s dubokim psihološkim uvidima, često isprepletenim nadrealističkim elementima. Svi se moji radovi mogu tretirati poput haiku poezije, iza njih skrivaju se zagonetke i slagalice koje tiho i retroaktivno komuniciraju između mene i gledatelja. Zato se mojim slikama treba nekoliko puta vraćati da bi se bolje shvatile... No, vjerujem da će Zadrani znati “pročitati” velik broj djela s obzirom na našu sličnu povijest – objašnjava nam ovaj skroman, samozatajan umjetnik koji je svoju ratnu traumu pretočio u oblike na platnu.

Jake boje kod Rame su rijetkost, odnosno vrlo je suzdržan u njihovoj upotrebi jer ne želi da dominiraju slikom, nego da priča bude glavna. Izbjegava jasnu figuraciju i narativni stil, slike odražavaju njegova unutarnja stanja, pune su nekog nemira prožetog snažnom dramatizacijom.

– Obožavam boje, posebno kod drugih slikara, ali ne želim biti vođen određenom bojom jer smatram da je važno ispričati priču pokretima, a ne bojom. Naravno da nekad određeni osjećaj moraš izraziti upotrebom neke boje, ali ja onda radije potražim alternativni način. Možda se onda ta slika nekima čini čudnom ili pak strašnom, ali to je moja istina, moj način da kažem što mi je na duši – objašnjava Rama.

Prijelomna godina za njegovu karijeru bila je 2007., kad je upisao Akademiju umjetnosti u rodnom gradu.
– Odmah sam te prve godine studiranja organizirao izložbu svih svojih dotadašnjih radova, kojih je bilo mnogo. Dobio sam odlične kritike i od profesora i od struke. Svi su me divno prihvatili, tako da sam konačno shvatio kako posjedujem poseban talent i da se slikarstvom moram nastaviti baviti unatoč svemu. Bio je to onaj potreban vjetar u leđa i otad nisam prestao slikati – s osmijehom govori Suad te ističe kako je upravo zahvaljujući umjetnosti upoznao brojne krasne ljude koji su mu otvorili mnoga vrata.

Zadarski Švicarci

Među njima je i njegova, kako ih zove, druga obitelj: bračni par Švicaraca, zaljubljenika u umjetnost koji su ga otkrili svijetu i u desetak godina pomogli mu organizirati izložbe u raznim europskim zemljama. Upoznali su se prije deset godina na njegovoj izložbi u Njemačkoj, dok je još kao uspješan student izlagao izvan Kosova.

– Brzo smo se povezali zbog zajedničke strasti prema slikarstvu i ostali smo u kontaktu. Tijekom godina naš se odnos razvijao i postali smo vrlo bliski prijatelji. Zapravo su oni ti koji su mi otkrili Zadar jer ovdje imaju stan. Jednom su me prije pet, šest godina pozvali u goste i otad se svakog ljeta kupam u ovom vašem predivnom moru! Zapravo mogu reći da mi je ovaj grad drugi dom. Obožavam ga! Vrlo je inspirativan i baš sam za ovu izložbu naslikao jednu pravu zadarsku sliku, vjerujem da će je publika lako prepoznati – sa smiješkom govori Suad, koji je uz drage prijatelje Švicarce upoznao čitavu zadarsku regiju, od planina sve do otoka, a posjetili su i sve izložbe koje su se održavale u gradu.

Unatoč slavi koju je ostvario u umjetničkom svijetu i velikoj potpori prijatelja, nikad nije pomislio napustiti svoju Prištinu i živjeti u nekom poznatom velikom europskom gradu. Ostao je samo zbog svojih studenata.

– Želim im biti primjer da se unatoč teškim životnim trenucima i nedostatku razumijevanja okoline može uspjeti ako dovoljno jako vjeruješ u sebe, ako njeguješ svoj stil i ne podliježeš trendovima. Oni su ti zbog kojih obožavam svoj posao i vidim dio sebe u njima. Njihova želja za uspjehom čini me sretnim i želim biti taj koji će im reći da se sve u životu može kad se to dovoljno jako želi – zaključio je Suad uz osmijeh.