Željko Baradić i Radoslav Bobanović bivši su načelnici općina Stankovci i Polača u zadarskom zaleđu. Obojica su odstupili s načelničkih funkcija i posvetili se poljoprivredi. Baradić se bavi maslinarstvom na svom imanju, dok je Bobanović suvlasnik Poljoprivredne zadruge Masvin u Polači - Tinju. Politiku su zamijenili poljoprivredom, načelničku fotelju zadaćama u maslicima i vinogradima. I dalje su članovi HDZ-a, oba su bivši branitelji od prvih dana Domovinskog rata, a dobri su i prijatelji.
Nisu načelnička mjesta izgubili na izborima, pa se povukli. Oni su odlučili otići dok su bili "na vlasti" i to su učinili, tvrde, bez ičije prisile. Jednostavno, prisjela im je politika i načelnikovanje, nisu se, kažu više, vidjeli na tim pozicijama i odlučili su otići. I nisu se pokajali. Danas su puno opušteniji nego u vrijeme kad su bili načelnici. Mada posao u poljoprivredi nije lak i pun je neizvjesnosti, a još teža je borba sa hrvatskom administracijom i raznim birokratskim preprekama u šumi propisa i zakona, ovaj im je život, ističu, puno draži od načelničkog i ne žale ni za trenutak što su za sobom zatvorili vrata općinskih ureda.
Nakon odlaska Baradića, HDZ je izgubio vlast u Općini Stankovci. Da je ostao načelnik, uvjeren je, njegova bi stranka "zadržala" tu općinu. Bobanović je bio simbol obnove kuća i povratka stanovništva na ratom poharana područja u Ravnim kotarima. Njegovim odlaskom s mjesta načelnika, HDZ je ostao u Polači na vlasti, ali zadnja dva lokalna izbora osvojila je nezavisna lista.
Dok se mnogi trse ubaciti u politiku i osvojiti vlast u lokalnim sredinama, Baradić i Bobanović učinili su suprotno, otišli su i - ne misle se vraćati.
- Načelnik sam postao 17. travnja 1993. godine, u progonstvu, u ratnoj situaciji s 11 tisuća prognanika. Polača je tada bila velika općina, 14 sela je okupljala. Okupili smo se u Biogradu na Moru, pod topničkom vatrom i krenuli. Prvi je mandat trajao do 1997. godine, drugi do 2000. godine. Već smo u ratu počeli pripremati dokumentaciju, pišemo projekt povratka, obnove i razvoja Polače u koji se uključuje jedan tim ljudi, nas desetak tada. Detektirali smo probleme i mogućnosti, mi smo se već kroz progonstvo za to pripremali - prisjeća se Bobanović.
Povratak u Polaču značio je dolazak u potpuno razrušeno selo. Obiteljske kuće bile su srušene 99 posto, isto tako i gospodarski objekti, škola, crkve bile su sravnate do temelja. U naporima da se stanovništvo sačuva od agresije, pokušava na početku Domovinskog rata pregovarati s pobunjenim Srbima, uslijed čega biva zarobljen i završava u zloglasnom kninskom zatvoru gdje je bio teško mučen i prebijan, a spašava ga razmjena zarobljenika. Vraća se na bojište, a snagu mu, kaže, najviše daju njegovi Polačani razbacani kao prognanici po priobalnim mjestima i gradovima...
- Vraćam se nakon Oluje u Polaču na konju, ali na zgarište. To je bio početak povratka. Teško je zbog toga bilo zatomiti emocije, u jednom trenutku sam u jednom značajnom društvu zaplakao i rekao "pa tko ovo može?" A okupljeni su mi rekli "pa ti to možeš". I tako je to krenulo. Prvi smo među pet općina odnosno mjesta u Zadarskoj županiji koji su već tada krenuli u pilot projekt obnove. Polača je išla nešto brže od ostalih, ali mislim da smo sveukupno dali dosta napora i postigli odlične rezultate, ne samo u obnovi kuća, već i u povratku cjelokupnog života, jer sam odmah po povratku tražio koji će nam to biti gospodarski projekt, s obzirom da je postojala psihoza da je sve minirano, što se u brojnim slučajevima pokazalo i točno. Krenulo se u razminiranje, državnim sredstvima pokreću se i prvi projekti. Prva smo općina koja je vratila osnovnu školu u život. Tu se, uz dužno priznanje i drugima, uključio Duško Čorak, naš žitelj iz Jagodne Donje koji je dobro gospodarski pozicioniran u svijetu i u Hrvatskoj. Otvaranje Hipodroma i konjičkih utrka samo godinu iza Oluje, aktiviranje projekta degustacije mladih vina kako bi se ljude educiralo... Sve je to stvorile preduvjete za povratak - ističe Bobanović.
Godine 2000. počinje uviđati da on kao lokomotiva vuče, "ali vagoni mu otpadaju".
- Nije se radilo o zamoru, nego osjećam kao da ljudi počinju biti zasićeni onim što još želim učiniti. Obnovila se infrastruktura, crkve, škola, na području Općine Polača za obnovu je bilo predviđeno 1700 kuća, a mojim odlaskom ostalo je neobnovljeno tek 40-tak kuća, među kojima i moja u Polači koja nije obnovljena, već ću je kasnije ja sam obnoviti kreditom. Vraćam se na svoj prijašnji posao kojega sam radio u Rijeci - u Financijsku policiju u Zadar. Ali sve više me preokupira ideja za povratkom na selo, da se maknem od svega toga. Odlučujem: idem ja u moje tri gracije Dalmacije - ulje, vino i smokvu. Odlučujem se upustiti u projekt podizanja višegodišnjih nasada vinove loze, maslina i smokava na miniranom području kod Tinja, na prostor od 60 hektara. Zajedno sa Željkom Uzelcem stvaramo PZ MasVin, svjestanda će to biti teško, najprije pobijediti hrvatsku administraciju za ovako nešto, ali imao sam tvrdoglavost, upornost i znanje. Kad sve odvagnem, ipak mi je ovo draže bez obzira koliko je teže. Nije to lako, poljoprivreda nije nešto gdje ćeš svaki dan imati procvjetane ruže, ali ako se uključi obitelj, pomognu ti prijatelji, okružje te razumije, možeš egzistirati, doduše na način da radiš 24 sata dnevno, da svima platiš, a tebi što ostane - kaže Bobanović.
Njegov prijatelj Željko Baradić postao je načelnik Općine Stankovci 1997. godine na izborima u svibnju.
- Potpuna sam suprotnost od Bobanovića. Sve što je imalo veze s politikom mene u životu prije toga nije zanimalo. Volio sam i slušao heavy metal, izbivao iz škole zbog odlaska na koncerte. Deep Purple, Iron Maiden, Saxon... Kroz Domovinski rat od mojih prijatelja-suboraca sam izabran za zapovjednika, bez nekih dekreta ili naloga iz Zagreba. Tad nekako počinje moj vojni, a kasnije i politički put. Nakon završetka rata počinjem pratiti politička događanja na području moje općine. Kandidram se za vijećnika općinskog vijeća. Odlazim na konstituirajuću sjednicu kao vijećnik, a vraćam se kao načelnik. Predlože mene, nastaje stanka, ja to odbijam, ali uvjeravaju me i prihvaćam, mada nevoljko. Ulazim u jedan novi svijet, ne znajući uopće što je to. Vraćam se sa sjednice kući i govorim obitelji da sam načelnik općine, a oni me u nevjerici gledaju. Tako je počeo moj politički put - prisjeća se Baradić.
Općina Stankovci su bili jedino područje u bivšoj Općini Benkovac koje nikad nije bilo okupirano, ali u Stankovcima ga nakon rata dočekuje proračun od 870 tisuća kuna, uglavnom transkacije iz državnog proračuna. Kad bi isplatili plaće, režije i komunalije, ostalo bi im na računu četiri tisuće kuna.
- Teška vremena traže odgovorne ljude. Vrlo se brzo uključujem u taj proces, vrlo brzo shvaćam i bit politike koja mi je dojučer bila mrska i odbojna. To je jedan važan i odgovoran posao i nije za svakoga. Općina Stankovci izgledala je kao skladište rasutog tereta. Trebalo je obnoviti infrastrukturu, ali i razmišljati kako zadržati ljude koji su tu. Kako početi "proizvoditi" novce. U Vukovaru na jednom skupu 1998. godine izlažem na temu poduzetničkih zona kao generatora razvoja područja od posebne državne skrbi. To se kasnije pokazalo točno. Stankovačka poduzetnička zona dobila je nagradu kao najbolja u zemlji 2009. godine, tada je otvoreno 350 radnih mjesta u proizvodnji što je ogroman broj za nas. Raste proračun, obnavlja se infrastruktura. Danas je Općina Stankovci moderna i razvijena jedinica lokalne samouprave koja ima riješene sve te probleme - ističe Baradić.
Projekt degustacije ravnokotarskih vina u Polači i Stankovcima polučio je velike rezulate u tzv. vinskoj revoluciji Ravnih kotara, pokrenut je i projekt izgradnje aerodroma u Stankovcima... Zašto je nakon svih tih rezultata odustao od načelničke pozicije?
- Nakon 24 godine i tolikom odrađenih projekata, muke i truda za taj kraj, javnih nastupa koji opet izazivaju dodatni stres, procijenio sam da je trenutak da moram malo stati i uvesti nove ljude u igru. Nije me ništa razočaralo već je politika postala potpuno drugačija. Postala je politika populizma koja se lako plasira biračima, a oni je lako prihvaćaju. Danas je politika preko facebooka i ostalih društvenih mreža. Obećanja se lako daju, a još lakše izigravaju. Nisam se vidio u tome, uvijek sam govorio što nas čeka i bez obzira koliko to bilo teško, da to možemo ostvariti. Sad se bavim maslinarstvom. Imam dvije tisuće maslina, idem u ribolov na Vransko jezero, bavim se svojim podrumom, zajedno s obitelji. Proživljavam najbolje dane svoga života, jer sam 24 godine, od 32 do 56, proveo radeći u općini. Najbolje dane života potrošio sam kao "javno dobro". Ljudi te vuku za rukav, pitaju, na što imaju pravo. Jednoga dana tome dođe kraj. Mislim da sam za Općinu Stankovci maksimalno odradio koliko sam mogao. Da nisam odstupio bio bih vjerojatno i dalje načelnik. Ali nije mi krivo, jer sad živim onako kako sam oduvijek i želio - zaključuje Željko Baradić.