Legendarni zadarski pjevači Đani Maršan i Duško Lokin poznati su širom Hrvatske, ali i puno dalje, svugdje gdje se voli čuti dalmatinska pjesma u koju su oni već odavno unijeli svoj poznati zadarski štih.
Ali Đani i Duško nisu samo pjevači, odnosno prije nego što su krenuli u estradne vode, Maršan i Lokin bili su - pomorci, i to pravi pravcati. Završili su među prvim generacijama čuvenu Pomorsku školu u Zadru, a onda i navigali bijelim svijetom i sinjim morima nekoliko godina.
Opet su se za uvažene čitatelje Slobodne Dalmacije i portala Zadarski.hr Đani i Duško susreli na bazenu Kolovare, u kafiću "Kod Jere", tamo pod borovima gdje su se kao mladići davno sprijateljili i zajedno krenuli u pomorsku avanturu, a onda i u glazbene vode...
- Ja sam stariji od Đanija, tako da sam godinu dana prije njega upisao Pomorsku školu koja se tada tek osnovala u Zadru i odmah privukla mladost koja je sanjala o avanturizmu, svjetskim putovanjima, metropolama... Snovi jednog petnaestogodišnjaka rezultirali su time da sam ja htio ići u Pomorsku školu. Ljudi koji su išli sa mnom u osmogodišnju školu su se također upisali u Pomorsku školu.
Vladala je u to vrijeme lagana euforija u gradu oko Pomorske, a mjesta su bila limitirana. Ja sam bio prva generacija, i to strojarskog smjera, ali sam nakon prvog razreda zbog nekih nestašluka s još dvojicom prijatelja bio privremeno izbačen. Imali smo tehnički odgoj i mene su uvatili kako mokrim u škaf za pranje ruku! I zbog toga sam izbačen iz škole, a ta dva moja prijatelja zbog nekih drugih stvari. Nakon godinu dana opet smo nastavili i tako sam ja dočekao Đanija u drugom razredu. Bilo je to 1958. godine - prisjeća se Duško Lokin, koji je tada bilježio i velike sportske uspjehe jer je bio odličan u rukometu i u nogometu.
- Bili smo prvaci u svemu u čemu smo sudjelovali. Imali smo u to vrijeme reprezentaciju škole koja je bila prvak bez konkurencije u rukometu i nogometu. Dunatov i ja iz te ekipe dobili smo čak pozivnicu za juniorsku reprezentaciju tadašnje Jugoslavije, a ja sam igrao dvije godine i za prvu ekipu NK Zadra. U to smo vrijeme i Đani i ja već pjevali, sa sedamnaest i pol godina prekinuo sam naprasno sportsku karijeru jer tu nije bilo zarade, a pjevanje sam volio. Pjevali smo zajedno u grupi "Kondori" i bilo je unosnije nego baviti se sportom. A na brod sam otišao jer sam se oženio u dvadeset i prvoj godini i dobio dijete, a vjenčani kum mi je bio - Đani Maršan.
I onda: prvi brod "Progres", drugi brod "Idrija", naravno u "Tankerskoj plovidbi", tadašnjem "Jugotankeru". Išao sam iz Rijeke za Palermo, pa New Orleans, Kingston... Već sam nakon šest mjeseci postao treći časnik, ali plovio sam godinu dana, nakon čega više nisam mogao izdržati pa sam se iskrcao. Iduće razdoblje opet sam pjevao, ali onda sam morao ići u vojsku, i to dvije godine, a poslije vojske dočekao me Đani i rekao da imam mjesto u Crvenoj luci i da ćemo pjevati zajedno... - prisjeća se Lokin.
Iz te generacije izdvojit će kasnije legendarne kapetane Stanka Banića, zatim pok. Josu Magaša. U Pomorsku je išao i Pino Gjergja... Pamti i nastavnike, direktora škole, čuvene profesore Hekmana, Vukelića, Breškovića, Zudeniga...
- U to je vrijeme postojala pomorska škola jedino u Bakru i Dubrovniku, tako da je Zadar tada bio novi pomorski centar. Među nama mladina to je bilo jako izazovno, uz gimnaziju, Pomorska škola bila je najuvaženija srednjoškolska institucija. Bio sam prilično dobar đak i nakon četiri godine sam maturirao i otišao ploviti, godinu dana na brod Vinjerac pa godinu dana na brod za rasute terete, bulk carrier. U to sam vrijeme položio državni ispit i dobio zvanje pomorskog strojara - časnika trgovačke mornarice.
I nakon toga više nisam plovio. Zajedno s mojom tadašnjom djevojkom, današnjom suprugom, studirao sam jedno kratko vrijeme na Filozofskom fakultetu, da bih potom upisao vanjsku trgovinu u Zagrebu i diplomirao 1969. godine, a ona je apsolvirala na pravnom fakultetu - priča Đani Maršan.
I on se rado prisjeća profesora Pomorske škole koji su bili sinonim jednog časnog odnosa prema toj profesiji.
- Mi smo zahvaljujući, naravno prije svega roditeljskom odgoju, ali i njihovom zaslugom jer su bili vrhunski, par excellence intelektualci i vrhunski stručnjaci svaki u svom području, postali to što jesmo i mi im i danas zahvaljujemo mada su nas, s obzirom na naše godine, oni odavno napustili. Za razliku od današnjih generacija, koje ja, naravno, uvažavam, neki dečki koji su tada pušili na Kalelargi ili nekom javnom mjestu, kada bi vidjeli da dolazi profesor, njima bi se ta cigareta u ruci ugasila da je profesor ne vidi. Oni nisu bili strogi u smislu da bi nekoga fizički maltretirali, nego su bili autoriteti, ali takve kategorije kakva danas ne postoji. Svojim su ponašanjem izazivali u nas to poštovanje i to su bili sjajni ljudi.
Ne kanim sad reći da se nešto mora vraćati iz prošlosti, ali mi smo tada, recimo, imali dozvolu izlaska do osam sati navečer, što je danas nezamislivo. Ali su rezultati bili vidljivi. Pomorci iz tih generacija koji su se kasnije posvetili karijeri, bili su vrsni zapovjednici, časnici strojeva i palube širom svijeta, po kompanijama diljem Japana, SAD-a, Izraela... Ta je generacija bila doista ponos grada Zadra - priča Đani Maršan.
Prisjetio se jednog zanimljivog detalja o tome kako je s Lokinom predstavljao Pomorsku školu na natjecanju s Pomorskom školom "Bakar" u Opatiji, i to na javno snimanoj televizijskoj emisiji za pomorce.
- Duško i ja smo tada pjevali za školu, i to je bio naš prvi televizijski nastup. Ja sam pjevao "Kad si kupim mali motorin" od Marka Novosela, a Duško je na engleskom pjevao... Ravnao je Stipica Kalogjera, i to je bio naš prvi javni nastup u kojemu smo - pobijedili. Pjevali smo i po plesnjacima na kojima bi se okupilo i po tisuću ljudi, uzori su nam bili filmovi Elvisa Presleya. Kad sam ja završio s plovidbom, Duško mi je predložio da mu se priključim u grupi "Siluete" i kasnije smo zajedno osnovali VIS "Kondori", koji su bili dosta visoko rangirani. S nama je svirao gitaru Vedran Božić, pa pok. profesor Zoran Kravar, pa Peko Egić na bubnjevima, koji je odlično skidao Fatsa Domina za klavijaturama, Goja je bio na bas gitari, Damir Žuvela svirao je klavir... Pjevali smo uglavnom strane stvari, "Pretty Woman" Roya Orbisona, Duško se specijalizirao za Presleya, ja za Pata Boonea, pa poneka sanremovska pjesma koju bi danas čuli, a sutra je već pjevali - ističe Maršan.
- Najbolji glas koji je mogao imitirati Pata Boonea, Raya Charlesa, Elvisa Presleya, Toma Jonesa, Celentana... je bio Đani Maršan - ističe Lokin.
- Ma daj, nemoj sad - brani se Maršan.
- On to neće reći, ali to je istina - uporan je Lokin.
- Đani Maršan je jedini hrvatski pjevač koji je godinama pjevao s gitarom u hotelu "Plaza" u New Yorku, a to je mogao samo netko tko je bio svjetska klasa. Grupa "Kondori" uživo je zvučala fantastično, imali smo svi ista odijela, scenski nastup - kaže Lokin.
Kao i Lokin, i Maršan je oduvijek ostao vezan uz more, kamen, pa ne čudi što se to osjeti i u njegovim pjesmama. Zašto nisu ostali pomorci? Biti strojar na brodu u ta vremena značilo je živjeti i raditi u vrlo teškim uvjetima, objašnjavaju.
- Neću nikad zaboraviti kako je bilo u Perzijskom zaljevu, plus šezdeset stupnjeva u makinji i vlaga sto posto. Čim smo pristali, uslijedio bi remont nekog cilindra. Da sam bio nautičar, na palubi, vjerojatno bih i danas plovio i bavio se glazbom kao hobijem, ali ti uvjeti su bili glavni razlog zbog kojih sam ja prestao ploviti. A nikad nisam imao morsku bolest, čak niti u Biskajskom zaljevu gdje bi i iskusni pomorci znali dušu izbaciti. To su bili nezaboravni događaji. Bili smo mladi, puni energije. Drago mi je da sam bio kum Dušku, mada mu nikad nisam dar kupio - kaže Đani pa prasne u smijeh.
- To si ti rekao, ja nisam niti spomenuo - uzvraća Lokin.
- Bit će prilike - smije se Đani, koji je također rano upoznao svoju djevojku i oženio se.
- Gimnazijalci su tada uvijek bili ljubomorni na nas pomorce. Gimnazijalke bi na Foši prolazile, a mi bi dolje veslali, pa bi napeli mišiće... To je bilo kao iz filma - kaže Đani.
- Ili bi mi barem tako zamišljali da baš nas gledaju dok veslamo - nadovezuje se Lokin.
U svakom slučaju, i jedan i drugi rano su se zaljubili i ostali vjerni svojim ljubavima, što je na estradi, u 45-godišnjoj karijeri, putovanjima i turnejama, prilično neuobičajeno.
- Došli smo i Đani i ja nakon toga u Zagreb iz Zadra i snimili svoje prve ploče. Đani je studirao u Zagrebu, a ja sam došao sa ženom u podstanarstvo i pjevali smo u Cvjetnom naselju tri-četiri godine u zagrebačko-zadarskoj grupi "Ekipa 5". Potukli smo sve zagrebačke plesnjake, nije se moglo ući na naše nastupe od gužve...
- Zajedno smo snimili prve albume, gotovo u dan. Duško je snimio "Draga Marija", koju je u originalu pjevao Percy Sledge kao svjetski hit. On je to sjajno snimio i dan-danas mu to priznajem. Ja sam snimio prepjev talijanske pjesme "Kad ljubav postane poezija" i te su se dvije pjesme počele tada vrtiti i to je bio naš početak.
- A solo gitaru je svirao Vedran Božić. Primijetio ga je Stjepan Mihaljinec koji je i nas otkrio i rekao mu da mu se javi. On je već tada svirao u grupama, ali to mu je bila ulaznica na velika vrata.
- Potpisali smo u isti dan ugovore s tadašnjim "Jugotonom" i to imamo ovjekovječeno na slici - kaže Đani.
- Ali utjecaj mora i pomorstva uvijek je ostao. Moj najveći hit svih vremena je "Jedna žena čeka brod" - ističe Lokin.
- A meni "Prijatelju moj", koja je baš pjesma za pomorce. Pomorci su inače ljudi koji vrlo rano upoznaju svijet i oni ne mogu biti nego univerzalni u poimanju vrijednosti. Uvijek mogu prepoznati tko je bar malo bio na brodu. Meni je moja baka kupila prvu gitaru, bijelu, koštala je tada osam tisuća dinara. I ja sam otišao s njom na brod. Pomorci su nas prihvaćali i imali smo zbog toga i malo privilegija, moram priznati - sjeća se Đani.
- Mene je poznati noštromo Trumbić iz Splita jako volio baš zato što sam piva. Volio je pismu i kad sam postao pivač on bi mi uvik kad bi nastupao na Splitskom festivalu poslao preko nekoga poruku da me pozdravlja moj kapo Trumbić. Bio je krasan čovik - ističe Lokin.
- U svakoj bi luci nastojali doći do ploča tadašnjih izvođača, a prvi gramofon sam donio kući kao pomorac. Recimo Raya Charlesa "I can't stop loving you" i "Born to lose", to sam u Tangeru kupio - kaže Đani.
- Ja se sjećam prve ploče koju sam kupio, to je bila "Crying time" od Raya Charlesa i "Michele" od Beatlesa, koje su tada bili hitovi. Čuo sam ih na tranzistoru i kad sam došao u jednu luku u Teksasu kupio sam te dvije ploče - sjeća se Lokin.
- Kad sve zbrojimo, mi smo zapravo oduvijek bili obični ljudi. To se vidi i danas kad Duško i ja prolazimo kroz grad, gotovo da uvijek sretnemo nekoga od naše generacije pa se javimo, zastanemo, porazgovaramo. Živimo normalne živote - ističe Đani, koji je imao i uspješnu desetogodišnju diplomatsku karijeru.
Dok razgovaramo ispod borova kod bazena Kolovare, prisjećaju se kako su na istom tome mjestu nekad davno kao mladići igrali u paru briškulu i trešetu, u čemu je Đani bio nenadmašan, dok Duško i ne bi bio baš toliko koncentriran pa bi ga Đani stalno korio... Kod Lokina, koji je živio nedaleko od toga mjesta, održavali su probe, a i njegov brat Branimir Lokin svirao je violinu. Išli su čak i na probe plesa, na kazališne predstave...
More i pomorci obilježili su njihove živote, ali i njihove pjesme. Danas možemo zaključiti: Duško Lokin i Đani Maršan ne bi bili to što jesu da jednog davnog dana, kao zaneseni mladići, nisu upisali Pomorsku školu u Zadru i otisnuli se u uzbudljivi svijet.
Nikad nisu prestali ploviti morima, ali onim glazbenim.
I danas ih, kažu, uhvati nostalgija kad se na horizontu ukaže neki trgovački brod. Jer tko jednom pomorsku koru bar malo zagrize, nikad je ne zaboravlja. A i miris kruha ispečenog u brodskoj pećnici zauvijek ostane u sjećanju.
Mirno vam more meštri, glazbeno i životno!
Prije "Tankerske plovidbe" navigao sam na brodu "Vipava" "Jadranske slobodne plovidbe Split", koji se u Egejskom moru potopio i nikad nisu našli niti slamku od tog broda - kaže nam Duško Lokin.
- Ja sam bio na tom brodu i išli smo u Ravenu. Bilo je ljeto i vidio sam da su oni taj brod prekrcali, da je bio pola metra iznad crte koja je određena za dozvoljenu nosivost. Jednu večer sam išao vidjeti Danteov grob i na povratku sretnem jednog Talijana koji mi kaže: "Gledam vaš brod, da netko stavi još deset kila na njega, potonut će kao kamen".
Dovelo me to do razmišljanja i u Dubrovniku, gdje smo tankirali vodu jer smo trebali ići za Aleksandriju, nešto se u meni prelomilo. Odlučio sam se iskrcati i otišao sam autobusom za Zadar. U Egejskom moru uhvatilo ih je nevrijeme i kao kamen su nestali. To su bili moji kolege, prijatelji, ali najviše me pogodilo što sam neposredno prije učinio jedan dišpet noštromu od makinje.
On je bio bonkulović, a mene nije baš volio. Nije mi dao da idem na grob Dantea, ja sam ipak otišao i kad sam se vratio, maltretirao me par dana. I ja mu napravim spačku: ubacim mu soli i papra u njegovu bocu vina. Vikao je, ali nije imao dokaza protiv mene. Ja sam se iskrcao i oni su svi nakon toga poginuli. Strašno me to pogodilo što sam čovjeku napravio tu spačku, dugo sam o tome razmišljao. Do dan-danas se o toj "Vipavi" ništa ne zna. Bilo je to strašno - prisjeća se Lokin.