Gordana Petrovčić imala je dobro plaćen posao, svoj stan i puno prijatelja u Zagrebu kad je jednog dana odlučila spakirati kofere i preseliti se u – Oslo! Nije to bio jedan od odlazaka "trbuhom za kruhom" kakvima, nažalost, svakodnevno svjedočimo zadnjih godina u Hrvatskoj. Gordanino preseljenje u Oslo bilo je više duhovne prirode. Željela je, rekla nam je, više svojeg osobnog vremena posvetiti aktivnostima i idealima filozofije mira. Smatrala je da će u Oslu, zbog stila života i mogućnosti zarade, imati više vremena baviti se onim što uistinu želi i smatra vrijednim. Prijatelj Tihomir, koji je već tada radio u Oslu, bio je samo "olakotna okolnost" za prve korake u stranoj zemlji, no danas, dvije i pol godine nakon odluke koja joj je promijenila život, Gordana misli da je postupila ispravno, iako ne vjeruje da će tu, na sjeveru Europe, ostati zauvijek.
Gordana u Oslu radi u vegetarijanskom restoranu "The Frangrance of the Hart", smještenom na ovalnom trgu ispred velike zgrade gradske vijećnice u samom središtu glavnoga grada Norveške. Vlasnici restorana su trojica prijatelja vegetarijanaca, Finac, Šveđanin i Norvežanin. Takvih sličnih restorana imaju nekoliko po cijeloj Skandinaviji i u njima rade ljudi doslovno iz cijeloga svijeta. Ali prava priča nije ni u vegetarijanskom restoranu, ni u franšizi, ni u Oslu, nego u činjenici da je Gordana Petrovčić koordinatorica za Hrvatsku najveće globalne štafetne utrke pod nazivom "Sri Chinmoy Oneness Home Peace Run", u kojoj svi njezini kolege iz restorana, njih 18, sudjeluju kao volonteri.
Gordana je nevjerojatno skromno stvorenje. Sama naša ideja da za novine napišemo nešto o njoj zacrvenjela joj je obraze. "Joj, nemojte mene. Nisam ja bitna...", pokušavala nas je odgovoriti tipičnim izgovorima za dobre ljude potpuno predane služenju višim ciljevima.
Za sebe kaže da je studentica mira, poštovateljica filozofije mira velikog indijskog učitelja Sri Chinmoya, dvostrukog kandidata za Nobelovu nagradu za mir, koji je preminuo 2007. godine. Sri Chinmoy je uživao besprijekoran ugled i mnogi su ga za života smatrali vodećim glasnogovornikom mira u svijetu. Primio ga je papa Ivan Pavao II., družio se s Nelsonom Mandelom, pomagao je Majci Terezi, brojni drugi vjerske vođe i humanitarci diljem planeta odali su mu priznanje za njegovo nesebično promicanje mirotvorstva utemeljenog na jednostavnoj filozofiji: mir u srcima ljudi donosi mir u cijeli svijet.
Počnite od sebe
– Još u Hrvatskoj, gdje postoji nekoliko desetaka njegovih studenta, kako se mi međusobno oslovljavamo, upoznala sam učenje Sri Chinmoya. Mi promičemo ideju mira u svijetu, ali tako da prvo pronađemo mir u sebi, u svojim srcima – govori nam Gordana ne skidajući osmijeh s lica.
– Mi vjerujemo u mir u svijetu. Ako ga mi možemo pronaći u sebi, onda ga mogu pronaći i drugi – dodaje.
Kako bi ideju mira i pomirenja sa samim sobom i među ljudima proširio svijetom, Sri Chinmoy je prije 30 godina pokrenuo štafetnu utrku mira, poznatu i kao "Svjetska utrka harmonije". Ona nema natjecateljski karakter i danas je najveća štafetna utrka na svijetu. Održava se svake godine, zapravo svake druge godine održava se velika, globalna utrka koja se proteže preko svih kontinenata, a između dvije velike održavaju se manje, kraće utrke, uglavnom kroz nekoliko zemalja.
Prošlog ljeta tako je u Hrvatskoj održana mala utrka, od Plitvica do Dubrovnika, u trajanju od sedam dana. U njoj je sudjelovalo 12 trkača iz raznih zemalja i svi su bili studenti Sri Chinmoya. No prava, velika utrka, održana je 2016. godine, trčala se kroz više od 150 zemalja svijeta, a Hrvatska je bila jedna od zemlji domaćina. Tijekom sedam mjeseci, koliko je trajala, u utrci je sudjelovalo nekoliko tisuća volontera, a pretrčali su više od 25 tisuća kilometara.
– Trče ljudi različitih vjera, nacionalnosti, staleža, obrazovanja, starosti... Trče štafetno, s upaljenom bakljom koja svojim plamenom simbolizira plamen u srcu, težnju za harmonijom i mirom u svijetu. Mi vjerujemo da su svi ljudi u srcu isti i posvećeni smo dobrobiti čovječanstva – kaže Gordana, koja je baš 1. siječnja 2018. godine sudjelovala na trećoj utrci mira na području Dubrovnika. Baklju je upalio gradonačelnik Mato Franković, a cilj je bio na Stradunu.
Tijekom utrke, na svakoj etapi, trkači se zaustavljaju i posjećuju crkve, škole, gradove i sela. Hrvatska je prvi put bila uključena u globalnu utrku 1987. godine, a zadnji put je sudjelovala 2016., kad je globalna utrka u Europi krenula iz Porta u Portugalu, a završila je u Rimu na čuvenom Koloseju. Te je godine utrka u Hrvatskoj trajala četiri dana, trčalo se od granice sa Slovenijom preko Varaždina i Krapine do Nove Gradiške, odnosno do granice s Bosnom i Hercegovinom. Dnevno se prelazilo stotinjak kilometara.
Radi se volonterski
– Naša utrka nema javne izvore financiranja i svi u njoj sudjelujemo i radimo volonterski. Novac potreban za organizaciju utrke sami doniramo iz naše zarade. Dijelom sam i zbog toga došla u Oslo, jer ovdje mogu više zaraditi nego u Zagrebu, pa dio novca mogu izdvojiti za financiranje utrke. Svi mi ovdje u restoranu funkcioniramo na taj način – govori nam Gordana, ističući da utrka mira u Hrvatskoj ima partnerstvo s Ministarstvom obrazovanja i sporta.
– Tijekom naše utrke posjećujemo i političare, predstavnike gradova i općina iz cijelog svijeta, ali naš cilj nije politički. Među gradovima koji su nas lijepo primili bio je i Biograd na Moru. Oni su nam ponudili da kod njih prespavamo i zbog toga smo svi bili jako dirnuti. Tada sam doznala da je grad Biograd uključen u veliku svjetsku organizaciju "Gradonačelnici za mir". I da se Biograd vrlo uspješno, i to na globalnoj razini, već godinama zalaže za ideje mira – objašnjava.
Bio je to jedan od razloga zašto se Gordana ugodno iznenadila kad je doznala da u Oslo dolazi gradonačelnik Biograda Ivan Knez koji je, kao član Izvršnog odbora "Gradonačelnika za mir", bio pozvan na svečanu dodjelu Nobelove nagrade za mir. Biograd je svojim međunarodnim aktivnostima stekao visok ugled među svjetskim mirotvorcima, a gradonačelnik Knez u svemu tome vidi i priliku da promovira Biograd kao vodeći centar mirovnih inicijativa u Hrvatskoj i regiji. Jedan od načina kojim želi obilježiti svoje iskreno mirotvorstvo je i ideja o podizanju Parka mira u Biogradu. U njemu bi se našli brojni spomenici i simboli raznih mirovnih pokreta i organizacija u svijetu, neki već sada postoje u Biogradu, a jedan među njima bio bi i brončani kip Sri Chinmoya, koji su njegovi sljedbenici odlučili pokloniti Biogradu u znak zahvalnosti kao gradu širitelju ideje mira i međunarodnog prijateljstva.
– Kad čovjek radi nešto za dobrobit drugih, sretniji je nego kad radi samo za sebe. Sretni ste kada druge činite sretnima, a za to vam ne treba novac – kaže na kraju našeg susreta u Oslu Gordana Petrovčić, uz prigodnu poruku: "Vatra ti je u srcu. Zato ti je, kad si dobar, toplo oko srca. Teži miru i tako će svatko od nas pridonijeti promjeni za mir u svijetu."
Utrka duga 52 dana i 3100 milja
Sljedbenici Sri Chinmoya prakticiraju meditaciju, vegetarijansku prehranu i zdrav način života, u svakom pogledu. Ne piju alkohol, ne puše, ne uzimaju droge niti neke druge toksine ili stimulanse koji narušavaju prirodnu harmoniju ljudskog organizma, njegova fizičkog i duhovnog bića. Takvi, usklađeni sa svojim duhom i tijelom, mogu izdržati nadljudske napore, pogotovo u raznim sportskim disciplinama kojima se gotovo svi bave, a jedna od njih je godišnja utrka u New Yorku koja slovi za najtežu utrku na svijetu. Utrka, naime, traje 52 dana, tijekom kojih svaki pojedinac mora pretrčati ukupno 3100 milja! To znači da svaki sudionik utrke dnevno mora istrčati 60 milja, što je približno 90 kilometara. Među redovitim sudionicima te najteže svjetske utrke je i Gordanin kolega iz restorana, Ananda Lahari Zuscin, po nacionalnosti Slovak. On je na newyorškoj utrci sudjelovao već 12 puta, ali je još nikad nije uspio završiti u cijelosti. Naime, trčao je svaki dan, ali ne punu dionicu. Prvih mjesec dana uspijevao je istrčati predviđenih 60 milja, no kasnije bi počeo posustajati. Ali nije prestao, pa je tako na koncu u prosjeku trčao 45-50 milja dnevno, što je gotovo 75 kilometara. Pitali smo ga kako mu je i to pošlo za rukom 52 dana zaredom.
– Mislite da ne možete, u jednom trenutku vam se čini da ste došli do krajnjih granica, ali onda se dogodi nešto u vama što vas gura naprijed. Još dalje i dalje... Nije lako, ali nije ni toliko teško kako se može nekome činiti sa strane. Na kraju trčite kao u nekom transu i ne možete zamisliti da se sutra opet ne pojavite na startu. Siguran sam da ću jednog dana uspjeti utrku istrčati do kraja. Poenta je u tome da ne odustanete – kaže Ananda Lahari, koji je, baš kao i Gordana, vegetarijanac, vitak, opušten i uvijek blago nasmiješen. S nekom zaraznom pozitivnom energijom u sebi...