Danas je usred minskog polja u Lici, sutra razgovara s ministrom turizma, prekosutra se nađe na uništavanju gnijezda stršljena blizu Trilja, zatim na požarištu kod Drniša, pa na benkovačkom sajmu... Tako izgledaju dinamični i često nepredvidljivi dani jedne reporterke, točnije Nikoline Radić s RTL televizije, uvijek rado viđenog lica na terenu i na televizijskom ekranu. Nedavno je ova ponosna Klišanka i Zadranka primila nagradu Grada Zadra "Nasmiješeno sunce" za medijsko praćenje turističke sezone, a mi smo se u razgovoru s njom vrlo rado prisjetili zašto ona uistinu i jest nasmiješeno sunce – ne samo Zadra, nego i novinarstva u Hrvatskoj.
Nedavno ste dobili Nagradu Grada Zadra za medijsko praćenje turističke sezone, zato se nameće logično pitanje – koji je vaš stav o zadarskom turizmu i na kojim stavkama, po vašem mišljenju, treba poraditi?
– U svojem poslu reportera nikad se nisam ustručavala pohvaliti stvari koje vrijede i kritizirati one koje zaslužuju kritiku. Zadar je poradio na samoj promidžbi destinacije, na prepoznatljivosti i izgradnji brenda, ali je nužno poraditi i na usmjeravanju i planiranju turističke strategije kako se turizam ne bi odvijao stihijski. Svi mi koji živimo ovdje svjesni smo da se centar grada nekontrolirano pretvara u spavaonicu, turističku košnicu preko ljeta, a zimi odumire. Smatram i da je nedopustivo da nam Kalelarga, najpoznatija gradska ulica, nije žila kucavica centra kao u svakom turističkom gradu, nego ulica s najjeftinijim gastronomskim sadržajima, puna "pizza cutova" i banaka.
Gradska uprava na ovo će odgovoriti da se ne može utjecati na to tko unajmljuje prostore, ali postoje drugačiji primjeri gradova u kojima su propisani poželjni sadržaji u takvim ulicama, kako je to, primjerice, učinio Šibenik. Ipak, kako radim po cijeloj Dalmaciji i mogu usporediti Zadar s drugim gradovima, mislim da nam turistička ponuda i nije toliko loša.
Neobično o običnim ljudima
Koje sve predispozicije reporter treba imati da bi uspješno obavljao svoj posao u čak tri županije i, na koncu, bio nagrađivan poput vas?
– Zadarska, Šibensko-kninska i Ličko-senjska moje su županije, ali znaju se dogoditi i javljanja iz Splita, s Visa, pa i iz Hercegovine. Nikad nisam naginjala tome da budem istraživački novinar, nisam voljela sjediti u redakciji, nazivati na telefon ljude, čeprkati po informacijama... Oduvijek volim teren, otići na neko mjesto i s njega ljudima prenijeti dojam. To jednostavno moraš voljeti, znatiželja i potreba za terenom mora voditi reportera. Obožavam osjećaj odlaska prvi put u neko selo do kojega će me dovesti put kojim nikad prije nisam prošla. Prema mojem iskustvu, dobri novinari su svi oni kolege koji se ne libe i u privatnom životu razgovarati s ljudima, ostati negdje dulje nego što je potrebno da bi odradili posao i dati u određenom trenutku cijelog sebe. Ja najviše volim reportaže, kad ulazimo među "obične" ljude i donesemo o njima neku "neobičnu" priču.
Sedam i pol godina ste na RTL-u, prije toga ste radili u pisanim medijima. U čemu je, po vašem mišljenju, najveća razlika između njih?
– Počela sam pisati za "Narodni list" još kao studentica, kasnije sam radila za "Jutarnji list" i "Slobodnu Dalmaciju", a sada sam na RTL televiziji. Razlika je ogromna između tiskanih medija i televizije. Najviše u tome što u pisanim medijima ovisiš sam o sebi, o onome što si sam sposoban istražiti i napisati, zapaziti. Televizija je drugačija – novinari su istureni, u prvom su planu, a zaslužni su samo za jedan dio finalnog proizvoda. Velik dio nosi tehnička podrška, jedna priča ovisi o dobrom funkcioniranju cijelog kolektiva. To nije floskula, jer ja bez snimatelja i montažera ne mogu ništa. Na to se naslanjaju i producenti, urednici i ostali kolege koji uskaču kad je potrebno. Ovisimo o tehnici i moramo funkcionirati timski. Ali, i televizija i pisano novinarstvo su mi jednako dragi. Još uvijek volim pisati, samo sada to radim privatno. U televizijski prilog ne mogu ići moja privatna opažanja onako kako se to radi u novinskim reportažama, ali, s druge strane, televizija živom slikom dočara ono što pisani tekst ponekad i ne može.
Jesmo li mi žene u ovom novinarskom poslu, prema vašem mišljenju, ravnopravne s muškarcima, u redakciji i na terenu?
– To, po mojem mišljenju, zaista ne ovisi o spolu, nego o karakteru. Našla sam se u mnogim situacijama u kojima sam bila jedina žena, ali nikad nisam osjećala ograničenje zbog toga. Stvar je u načinu nastupa pred ljudima i korektnosti u komunikaciji. Mi na RTL-u uvijek imamo na umu da ne predstavljamo samo sebe, nego i cijelu medijsku kuću, zbog toga ne ulazim u polemike i svađe, iako se ponekad znam naći u neugodnim situacijama. Postoje ljudi koji me prepoznaju na terenu i smatraju da mi moraju ispričati cijeli svoj život, ali većina ljudi je draga i nije mi problem razgovarati s njima.
Među minama i stršljenima
Kad smo već kod neugodnih situacija, čula sam kako ste se nedavno vi i snimatelj našli u minskom polju...
– Da, i to nije bilo prvi put. Davno u Škabrnji sam prvi put dospjela na miniranu oranicu, još sam radila za "Narodni list". Ovaj put tražili smo mjesto gdje se izgubio čovjek u Lici, odnosno išli smo snimiti njegov traktor, mjesto gdje je zadnji put viđen. Na koncu smo se predugo provlačili kroz neko raslinje i shvatili da smo vjerojatno skrenuli s puta i da smo na rubu minskog polja. HGSS-ovac iz Gospića, koji je bio s nama, zvao je kolege, konzultirao se i sretno smo se povukli natrag. Nismo i sami postali vijest.
Opasno je bilo i ovoga ljeta kad smo išli raditi priču o uništavanju gnijezda stršljena u selu Voštanima iznad Trilja. Kolega snimatelj Ivan Stipčević inače je alergičan i na ubod ose, pogotovo na ubod stršljena, a trebali smo ući u jednu napuštenu kuću u kojoj su oni napravili gnijezdo veličine lopte za pilates. Ali, hrabro je preuzeo rizik i slušao upute čovjeka koji uništava ta gnijezda. Sve je dobro prošlo, pa smo se na kraju smijali cijeloj situaciji, zajedno s mještanima koji su se učas okupili oko nas.
Pretpostavljam da to nije jedina bizarna situacija u vašem radnom vijeku. Znamo da za televiziju uvijek trebate biti dotjerani, no koliko je uopće moguće biti spreman za sve što se može dogoditi?
– Ja nikad nisam prikladno obučena (smijeh). Ljeti pogotovo tako ispadne... Ujutro, na primjer, trebam otići u Šibenik jer tamo dolazi ministar turizma i odlučim odjenuti haljinu i sandale, no oko 13 sati već dobivam poziv da je izbio veliki požar negdje oko Drniša. Možete misliti kako izgleda kada dolazite na požar u sandalama. Jednom me je čovjek u Pamučarima kraj Skradina čak i nosio preko požarišta da mi ne izgore noge. Nakon požara, naravno, budem garava, a za javljanje uživo moram se upristojiti i urediti. Kako na terenu nema tuširanja i presvlačenja u čistu odjeću, ja sam tog dana uredila samo gornji dio tijela vidljiv kameri, a noge su mi ostale prljave. Nisam mogla ne čuti jedan od komentara nekoliko starijih žena kada su me takvu vidjele kasnije u Skradinu: "Važno da se ona napiturala, a to što su joj noge šporke, nema veze!" Točno takvu reakciju sam od njih i očekivala i bila mi je beskrajno simpatična. Volim se od srca nasmijati takvim životnim situacijama.
Sa snimateljem provodite većinu svog dana. Jeste li dosad uvijek imali sreće i slagali se sa svojim kolegama iza kamere?
– Donedavno sam imala dva snimatelja koji su se izmjenjivali, sada imam samo jednog. Svakako, važno je slagati se s kolegom u profesionalnom, ali i u ljudskom smislu jer previše vremena provodimo zajedno i svakodnevno zajedno prolazimo kroz previše stresnih situacija. A ako se ne bismo slagali, onda je to veliki problem za posao. Mislim da sam imala sreće, pa sam s kolegama uvijek pronalazila zajednički jezik.
Sjećanje na Afriku
Postoje li neki formati u kojima biste se još voljeli okušati? Razgovarajući s vama, jasno je da vas posao reportera dopisnika ispunjava, ali imate li možda još neku neispunjenu želju?
– Uživam u tome što sam reporter, još uvijek to s radošću radim. A željela bih da imam priliku češće otići u neke druge krajeve ili u inozemstvo, više putovati i donositi priče iz različitih zemalja. Za "Slobodnu Dalmaciju" sam s kolegom Jurom Miškovićem 2010. godine odradila seriju reportaža u Africi, iz Konga, Ruande i Ugande, to je nešto što bih voljela ponoviti, ali ovaj put za televiziju.