Artur Lukin živio je na malom otoku Silbi i prvih je nekoliko desetljeća prošlog stoljeća zaneseno gledao kazališne predstave, kojih je na Silbi između dva svjetska rata bilo neobično mnogo.
Dramski amaterizam je cvao i dok je Artur s velikim zanimanjem proučavao glumu, scenografiju, kostime, sve detalje u predstavama, rodila se ideja da i on napiše jednu dramu. To je i napravio 1952. godine, vjerojatno ni ne sluteći da je njegova pučka drama zapravo malo, vrlo dragocjeno remek djelo. Nazvao ju je "Prigodna predstava u tri čina povodom stogodišnjeg otkupa otoka Silbe ili Ki će mi šoldi dati“.
Rukopis je, gotovo sedam desetljeća nakon što je napisan, došao u ruke doc.dr.sc. Teodore Vigato, umirovljene profesorice s Odjela za izobrazbu odgojitelja i učitelja Sveučilišta u Zadru, koja je autorica četiri knjige o scenskoj kulturi i lutkarstvu, posebice zadarskom. Teodora Vigato i njezin brat doc. dr. sc. Ivica Vigato, koji predaje na istom odjelu zadarskog Sveučilišta, napisali su knjigu na temelju pučke drame Artura Lukina i time od zaborava otrgnuli veliki dio povijesti i zaboravljenog jezika otoka Silbe.
U knjizi je prvi put objavljena pučka drama Artura Lukina. Dr.sc. Ivica Vigato dramu je i "preveo“, kako bi bila lakša i razumljivija za čitanje, a potom je od svih starinskih i potpuno zaboravljenih riječi i izraza koji se u drami koriste napravio rječnik, kao sastavni dio knjige.
Teodora Vigato, pak, je iz Arturove pučke drame "izvukla“ običaje, folklor, nošnje, način života, ulogu žena na otoku, izgled kuća i sve što je činilo život, obradivši, uz to, pučku dramu Artura Lukina u kontekstu povijesti i teatrologije.
Zašto je Artur Lukin privukao toliku pažnju dvoje znanstvenika?
- Zato što je napisao pučku dramu o otkupu Silbe. U "običnoj“ pučkoj drami, igrokazu, Lukin posložio likove i kroz njih progovorio o povijesnoj istini, činjenicama koje su se dogodile točno sto godina prije nego što je on napisao dramski tekst, dakle 1852. Te godine Silba je otkupljena od kolonata, od vlasnika zemlje koju su mještani posjedovali i obrađivali, ali su morali plaćati desetinu gospodaru – priča Teodora Vigato.
Vlasnici cijelog otoka bili su Morosini, bogataška obitelj. Kad je zašla u godine, grofica Morosini pregovarala je o prodaji otoka, ali ne sa mještanima. Zemlju, cijeli otok, prodala je osobi po imenu Marko Raguzin, koji je bio sa Velog Lošinja.
- Prodala mu je Silbu, ali mještani su bili strašni, uporni u borbi da Raguzin ne dobije otok. Kad god je pokušao doploviti do otoka, Silbenjani su s obale vikali, trubili, čak poklopcima udarali, stvarali neopisivu buku. Raguzin se s razlogom bojao, ni jednom, baš niti jednom se nije uspio iskrcati na otok – kaže Teodora Vigato, dodajući da su Silbenjani istodobno na sudu u Zadru pokrenuli parnicu protiv prodaje otoka Raguzinu.
- I uspjeli su, iako je trajalo deset godina. Dobili su Silbu, tako što su je otkupili od Raguzina. To je povijesna istina koju je Artur Lukin opisao u drami, točno 100 godina nakon tog događaja – ispričala je Vigato. Otočani su morali dobro zavući ruke u džepove da bi isplatili Raguzina, pa je Lukin svoju dramu i nazvao "Ki će mi šoldi dati“.
Rukopis je Teodori Vigato dala Sonja Motušić, kćerka Artura Lukina. Tako je nastalo djelo "Pučka drama Artura Lukina 'KI ĆE MI ŠOLDI DATI' – jezik, stil, žanr i kontekst.“
- U knjizi sam obradila Lukinovo djelo, žanrovski je riječ o povijesnoj pučkoj drami koja ima melodramatske i prosvjetiteljske elemente. Kompozicijski u potpunosti odgovara melodrami, ima tri čina, nema jedinstvo mjesta već su lokaliteti razni, drugi čin se čak odigrava u Veneciji. Na sceni dominiraju dvije pučanke, File i Mare, kojima likovi dolaze i pričaju što se događa. Zanimljivo je da su nositelji radnje pučani, oni utjelovljuju ozbiljne likove koji su do tada bili rezervirani za gospodu. Do Lukinovog djela, pučani su bili komedijaši – objašnjava Vigato, dodajući da su dva glavna lika žene stoga što su na otoku i inače glavnu riječ vodile žene.
- Muškarci? Ili su bili pomorci, ili živjeli u Americi, ili su bili po ribarskim brodovima. Kada je momak na Silbi prosio djevojku, to je činio kod djevojčine majke, ne kod oca. Žene su vodile sve – navela je Vigato.
Teodora Vigato je iz Lukinovog djela, nakon teatrološke obrade, izvukla sve detalje svakodnevnice na otoku Silbi, a u suradnji sa bratom drama je transkribirana kako bi dijalekt, ali i skraćenice, bili razumljivi za čitanje djela.
- Taj se jezik, specifičan za Silbu, pomalo gubi. Mladi ga već sada ne razumiju. Stoga je moj brat u knjizi napravio rječnik, izvučen iz drame, u kojem su sada svi ti izrazi i nazivi sačuvani od zaborava. Cijela knjiga zapravo se može promatrati kao poticaj za daljnje istraživanje na mnogim poljima – zaključila je Vigato.
NA SILBU 'DONIO' KVADRILJU I TANGO
Artur Lukin (1899-1974) napisao je samo jednu dramu. No, otok Silba danas vjerojatno ne bi odskakao po svom građanskom štihu bez živog duha Artura Lukina, koji je, iako pomorac, nalazio vremena da Silbu obogati kao niti jedan otok u zadarskom arhipelagu.
Na Silbu je "donio“ dva svjetska plesa – kvadrilju i tango, svirao je gitaru i violinu, a lira koju je uveo u svoju predstavu na kojoj se plesao silbenski tanac danas se nalazi u zadarskom Etnografskom muzeju.
Lukin je negdje u svijetu naučio i slikati. Na Silbi je tako oslikao veliki zastor na pozornici, a druga njegova slikarska djela čuvaju se u obitelji.