"Napaljeni veterani djeluju poput savršenih pop klinaca", zapisao je jedan ushićen britanski kritičar i, valjda ni ne htijući, stvorio nazivnik za sve nastupe Pet Shop Boysa na aktualnoj turneji kojom dvojac promovira svoj lanjski album "Super". Sama turneja - u okviru koje Pet Shop Boys 12. kolovoza stižu i na zadarske Jazine - započela je još koncem listopada prošle godine serijom nastupa u londonskom Royal Opera Houseu.
I kritika i fanovi bili su oduševljeni programom kojeg su osmislili Es Davlin i koreografkinja Lynne Page; već potvrđena suradnička ekipa koja koncerte Pet Shop Boysa čini i fascinantnim performansom. Naravno, sve bi to bilo manje važno da glazbeni program nije tako vraški uzbudljiv i vrijedan svake pažnje. Album "Super" naime vozi utabanom stazom stilizacija koje su iznjedrile i prethodni veoma dobri "Electric". Boysi naprosto nastavljaju s onim što rade najbolje: zaraznim pop melodijama, pametnim tekstovima, plesnim ritmovima i electro-minimalizmom s ritam mašinama i sintesajzerima kojem su korijeni u najboljim izdanjima iz osamdesetih. Uz malo neizbježnih pozajmica Kraftwerka, disca, housea... Valja stoga biti olovnih nogu ili emocionalni bogalj pa da vam noge ne poskoče a osmijeh ne razvuče lice već nakon prva dva broja albuma: "Happiness" i sjajnu duhovitu retrospektivno-nostalgičnu temu o klupskoj sceni ranih devedesetih "The Pop Kids". Stoga je doskok u nostalgične osamdesete zajamčen. I to ravno u vrijeme sjajnog albuma "Actualy". A bolju preporuku doista je teško domisliti jer "Super" nema ni jednog falš trenutka niti slabog broja.
Integracija glazbe i vizuala
Koncerti Pet Shop Boysa odavno već nisu samo "nastupi" ili rutinirani složenci plesnih ritmova, koreografija i hi-tech scene. Svi koji su bili na njihovom zagrebačkom koncertu 2009. godine za turneje "Pandemonium" kojom su promovirali album "Yes" to dobro znaju jer Neil Tennant i Chris Love su, surađujući s istom ekipom koreografa i umjetnika rasvjete, priredili nezaboravan koncert i pravu scensku ekstravagancu. Lišenu prenemaganja i pretvorenu u pedantno osmišljen plesno-glazbeni art projekt. Sklonost ka multimedijalnosti i cjelovitosti autorskog iskaza i prezentacije glazbe nije naravno slučajna baš kao ni ocjena britanskih medija koji su show njihovih aktualnih koncerata nazvali "gesamtkunswerkom". Starim wagnerijanskim terminom kojeg su u novo doba i pop-kulturu prenijeli Kraftwerk.
Ili, preciznije, potpunom integracijom glazbe i vizualnih medija. U konkretnom slučaju stapanja elemenata glazbe, kazališta, plesa, filma, kabaretske političke satire i visoke tehnologije rasvjete i laserskog showa u jedinstvenu cjelinu. Cjelinu koja, pored ostaloga, briše razlike između - uvjetno rečeno - dvaju krucijalnih faza u dugovječnoj karijeri banda: onu u osamdesetima i onu od devedesetih (i pojave house kulture te procvata elektroničke glazbe) naovamo.
Grubo rečeno moglo bi se reći da Pet Shop Boys imaju dva tipa publike. Prvi okuplja klasične fanove banda i "nostalgičare" koji ih, odrastajući s njim i kupujući albume, prate od početka osamdesetih, a druga pak - sve druge ljubitelje vrhunske pop glazbe. Jer ako i niste PSB "popušili" u osamdesetima te na prvu kao novopečeni fan electro ili synth-popa posrkali nisku sjajnih hitova, na njih ste se morali zakačiti u devedesetima. Izvrsna kolekcija "Discography" iz 1991. godine, sročena kao kronološka zbirka 18 singlova u izvrnim miksevima (različitim od albumskih), uključujući naramak brojeva koji se nisu našli na albumima, čak je i rock fundamentalistima morala pokazati skladateljski talent Tennanta i Lowea odnosno jednostavnost ali istovremeno i sofisticiranost njihovog glazbenog iskaza.
S doslovno izvanvremenim zgodicima poput "West End Girls", "Opportunities", "It's A Sin", "What I Have Done To Deserve This", "Suburbia", "Domino Dancing", "Jealousy", ali i sjajnim coverima poput "Always On my Mind" te "Where The Streets Have No Name/I Can't Take My Eyes Off You". Kolekcija je bila objavljena u pravo vrijeme odnosno taman kad je stasala nova publika sklona elektroničkoj glazbi. Publika koja je možda s više pažnje i razumijevanja mogla prihvatiti "minuli rad" post-modernih glazbenika koji su - s nemalom dozom ironije - nizali zavodljive melodije, minimalističkim instrumentima, umješkom euro-disca, kurentnog synth-popa, hi-NRG-a... stvarala dojam glazbene raskoši instantno prihvatljive plesne glazbe. Kolekcija je na početku devedesetih pokazala da su Pet Shop Boys sve samo ne relikt jedne prolazne etape u popularnoj glazbi. Odnosno, da su u osamdesetima anticipirali mnoge buduće trendove što je omogućilo elegantne i zapravo posve logične iskorake od disca do post-disca, housea, techna a da se nikad ne izgubi autorska prepoznatlivost - s nezaobilaznom ironijom i satiričkom notom - i izvođački rafinman.
Širina repertoara
Najbolji dokazni materijal ovim riječima je bila slijedeća "best of" kolekcija nazvana "PopArt: The Hits" iz 2003. koja je pokrila narednu dekadu te, s očitom dozom humora, pomiješala stare i nove hitove podijelivši ih na kategorije "Pop" s plesnim brojevima i "Art" s baladama. Čudesni remake euro-disco uspješnice Village People "Go West" (kojoj su dodali i trijumfalističke puhače, himničke pozadinske vokale i house klavir), beatlesovska balada "I Get Along" koja je bila i opori komentar britanskog političkog skandala s Tonyjem Blairom, veličanstvena arty electro tema "Miracles" kao kombinacija fluidne laganice i bass & drum elemenata, raskošna osunčana ljetna "Se A Vida E", „I Wouldn't Normally Do This Kind Of Thing" s natruhama britpopa šezdesetih na tragu Edison Lighthousea, citatima Beatlesa i puhača nadahnutih chamber-popom i učenjima Georgea Martina..., savršeno su legli uz stare hitove svjedočeći o kvaliteti ukupnog rukopisa i kontinuitetu. Kojeg su nastavili i ništa slabiji albumi u dvijetisućitima: "Release", "Back To Mine", "Fundamental", "Concrete", "Yes", "Pandemonium", „The Most Incredible Thing", "Elysium" te dva sjajna projekta "Electric" i „Super". Zna li se da na turneji osim novih odličnih brojeva poput "Pop Kids" Pet Shop Boys izvode i nezaobilazne stare hitove iz svih faza poput "It's A Sin", "West End Girls", "Go West", "Love Etc", "Se A Vida E", "Domino Dancing", "Always On my Mind", "New York City Boy"... odlazak u Jazine je imperativ i za stare fanove, nostalgičare osamdesetih, novu publiku i - najkraće rečeno - svakog pristašu i dalje vraški uzbudljive, intrigantne i zabavne pop glazbe Pet Shop Boysa.
Nastup Pet Shop Boysa u Zadru uz sjajan program "Super uha" u Primoštenu jedina su - osim Ultre naravno - top glazbena događanja ovog ljeta u Dalmaciji. Stoga i nezaobilazna. "Super uho" koje ponovo u Primoštenu od 7. do 9. kolovoza organizira neumorni Mate Škugor i ove godine ima sjajan program. Prvog festivalskog dana naime nastupaju Shellac, Liars, čudesni M. Ward, Blanck Mass, Straight Mickey And The Boyz i splitski samozatajni kantautor Gracin. Druge večeri na programu su Frank Turner & The Sleeping Souls, genijalni singer/songwriter Conor Oberst, Jessy Lanza, Sara Renar, Frankie Cosmos i Svemirko dok su zaključnog trećeg festivalskog dana na pozornici kultni britanski punkeri Buzzcocks, ništa manje poznat i značajan Billy Bragg, The Membranes, Mašinko te Trobecove Krušne Peći.