StoryEditorOCM
Zadar plusZADARSKI ‘COVID TIM‘

Medicinske sestre Janja, Marina, Emila i dr. Ivan već se mjesec dana bore na prvoj crti protiv korone: Mi nismo heroji, radimo posao kojeg volimo  

Piše Ivica Nevešćanin
25. travnja 2020. - 10:50
Mladi liječnik i medicinske sestre zadarskog Covid odjela: Janja Jurić (25), Marina Jukić (26) i Emila Čvrljević (25) te anesteziolog dr. Ivan Saridžić (32)Luka Gerlanc/Cropix

Mlade medicinske sestre Janja Jurić (25), Marina Jukić (26) i Emila Čvrljević (25) te anesteziolog dr. Ivan Saridžić (32), već više od mjesec dana svakodnevno rade u zadarskoj Općoj bolnici s pacijentima oboljelim od opasnog korona virusa. Oni su dio „tima za Covid”, podijeljenog na četiri podjedinice, kojeg je ravnateljstvo bolnice formiralo na početku izbijanja pandemije. U njemu je pet stalnih liječnika infektologa i oko 15 liječnika anesteziologa, kao i kolege iz drugih struka, od kirurga do internista, te oko 70 medicinskih sestara koje su se dosad izmijenile u procesu rada. U ovom trenutku oni se brinu za tri pacijenata smještena u zadarskoj bolnici, iako ih je na početku izbijanja pandemije, kad je došlo do eksplozije zaraze u Specijalnoj bolnici za ortopediju u Biogradu, u jednom trenutku bilo tridesetak. Zahvaljujući pravodobnoj reakciji epidemiološke službe županijskog Zavoda za javno zdravstvo i iznimnim stručnim i organizacijskim naporima djelatnika zadarske bolnice, danas se može reći da je epidemija u Zadarskoj županiji stavljena pod kontrolu, a za medicinski sustav kako je uspješno odgovorio izazovu.

Od početka testiranja do danas u Zadarskoj je županiji 85 osoba bilo pozitivno na koronavirus. U trenutku dok nastaje ovaj tekst oporavila se 31 osoba, na respiratorima nema nikoga, a jedan pacijent je nažalost preminuo. Od ukupnog broja oboljelih 74 osobe se dovode u izravnu i neizravnu vezi s biogradskom bolnicom. Među njima je bio i jedan liječnik u zadarskoj bolnici, ali i sad je tu stanje pod kontrolom. Dvoje pozitivnih liječnika je ozdravilo kao i četiri medicinske sestre, a još 11 medicinskih djelatnika je u samoizolaciji. Pritom vrijedi istaknuti činjenicu kako se nitko od zdravstvenih djelatnika i medicinskog osoblja koji izravno rade s Covid pacijentima dosad nije zarazio.

Kad smo ravnatelja bolnice dr. Željka Čulinu zamolili da nam osigura razgovor s liječnicima i sestrama koji su na prvoj crti borbe protiv kornavirusa u Zadru, očekivali smo susret s uglednim profesorima, infektolozima dr. Mirom Morovićem i dr. Borisom Đželalijom, koje je bolnica dodatno angažirala kao pomoć u suzbijanju prve pandemije u Hrvatskoj. Umjesto iskusnih liječnika ravnatelj Čulina je odabrao upravo one koji tamo rade, mlade medicinske sestre i liječnike koji neustrašivo, svakog dana, izvršavaju svoje zahtjevne zadaće u nimalo jednostavnim uvjetima, pod velikim stresom i opterećenjem, pomažući oboljelima na putu do ozdravljenja na najbolji mogući način.

Razgovor je protekao u društvu zamjenika ravnatelja bolnice i voditelja Odjela za anesteziologiju, reanimaciju i intenzivno liječenje dr. Edija Karuca, glavne sestre bolnice Darije Katuše te medicinske sestre za kontrolu bolničkih infekcija Ines Leto.

Prvi Covid pododjel zadarske bolnice otvoren je 1. ožujka za lakše pacijente. Kako je broj pacijenata rastao ubrzo su otvoreni odjeli Covid 2 i Covid 3 s kirurškom salom te Covid JIL za oboljele s najtežom kliničkom slikom, na respiratoru. Pripremljen je bio i Covid odjel pedijatrije, ali ga na sreću dosad nije trebalo aktivirati. Glavni koordinator Covid pododjela je dr. Neven Birkić, a njegov glavni savjetnik je profesor dr. Miro Morović.

JANJA: Radim u Covid 2 i Covid 3 odjelu od kada su formirani, 23. ožujka. Naš je posao kao i na svakom drugom odjelu, briga o pacijentima. Moramo obaviti sve poslove zdravstvene njege kao i na drugim odjelima, samo što moramo biti odjeveni u zaštitna odijela, što nam otežava posao. Ispod tog odijela nije baš lako disati, nakon nekog vremena postaje vruće. Za svaki rutinski posao trebate više vremena jer se nije lako kretati pod takvom zaštitom i treba biti dosta oprezan.

image
Medicinska sestra Janja Jurić (25)
Luka Gerlanc/Cropix

Koliko vam vremena dnevno otpada na postupak oblačenja i svlačenja odnosno dezinfekcije?

EMILA: Smjene su u pravilu svaka četiri sata, ali ukoliko netko iz nekog razloga osjeti kako ne može više biti u kontaminiranom prostoru, on izlazi i zamjenjuje ga druga medicinska sestra. To je razlog zašto je u procesu rada potreban bitno veći broj medicinskih sestara i liječnika nego je to uobičajeno u normalnom radu. Prije ulaska u odjel sestre obuku zaštitnu opremu, putem „chek-lista” prekontroliramo proces oblačenja i nakon smjene izlaze vani. Najprije skidaju zaštitnu opremu, potom slijedi prozračivanje od 15-ak minuta. Nakon toga idu na tuširanje i tek se onda vraćaju u ambulantu.

Jeste li netko od vas radio u Covid JIL-u s pacijentima na respiratoru?

KARUC: Janja Jurić je radila u Odjelu za anesteziologiju, reanimaciju i intenzivnu medicinu. Doktor Saridžić je anesteziolog i u svakodnevnom je procesu rada u JIL-u.

IVAN: Iz dosadašnjeg iskustva rada s pacijentima na JIL-u, mogu reći da je postupak prijema respiratorno isuficijentnog pacijenta u Covid JIL ipak jedno drukčije iskustvo. Prisutan je veći stres, veći oprez, jer radite pod punom opremom koja vam ograničava kretanje i manevriranje, ali i komunikaciju s kolegama. Vid vam se magli, ne vidite i ne čujete najbolje. Priključivanju pacijenata na respirator prethodi cijeli nizu delikatnih postupaka koje u takvim uvjetima morate izvesti gotovo savršeno. Tim više što nemate velikog prostora za pogrešku jer se radi o specifičnim uvjetima i netko od vaših kolega vam ne može priskočiti u trenutku kada bi inače mogli. S druge strane, briga za pacijente je ista kao i za sve druge koji se nalaze u sličnim stanjima. Strogo se držimo svih postupaka, pratimo potrebne parametre, kao da se radi o običnom JIL-u.

Kad sam kolegama rekao da idem na razgovor s vama počeli su me izbjegavati i prije nego što sam ovdje došao. Kako podnosite taj stres, strah od činjenice da se svaki dan izlažete virusu koji se razmjerno lako prenosi i može biti smrtonosan?

KARUC: U dane kad smo se pripremali za mogući dolazak pacijenata, a obzirom kako do sada nismo imali stvarnu situaciju, postojala je doza straha za koju držim da je prisutna u svakom od nas i da je potpuno normalna. A onda mse jednog dana dogodilo i da smo primili pacijente i da smo ih trebali liječiti. Prvi put je bilo teško jer su vam osjetila izoštrenija – čujte teško disanje pacijenata, kisik kako šušti, vlastito disanje, a uključene su i emocije – strah. Ali već treći, četvrti put, čovjek se prilagodi okolnostima iako je svjestan svih situacijskih ograničenja...

Možete se naviknuti i na ulazak u minsko polje, ali nikad do kraj ne možete biti sigurni. Rizik uvijek postoji...

KARUC: Upravo tako. Nikad ne možete znati...

Svjesni ste da se možete vi zaraziti, ali i da infekciju možete prenijeti na neku blisku osobu. To samo dodatno potencira stres?

KARUC: Točno, jer zarazu možete odnijeti doma.

MARINA: Mogu opisati svoje prvo iskustvo kad sam ulazila kod pacijenta. Kroz mene je prošlo toliko emocija, strah, nervoza, nesigurnost... Ali opet, prije svega, želim biti profesionalna u svom radu. Želim pružiti za pacijenta ono najbolje. Znam da ni njima nije svejedno kad nas vide u onim odijelima, kad nas vide onako zakamuflirane. Oni to psihički jako teško podnose. Nemaju zraka, nesigurni su, ne znaju što im se događa, puno je pitanja za njih, ali i za nas. Kako nakon posla doći kući? Hoćemo li mi nekoga doma zaraziti? Sami ste spomenuli, mene nije bio toliko strah za sebe, nego kako doći svojima doma, hoću li im nešto prenijeti? Međutim, stvarno smo dobro zaštićeni. Imamo opremu, ništa nam ne fali. Nakon svakog kontakta s bolesnicima idemo se provjetravati i onda slijedi tuširanje. Radili smo testove i svi smo hvala Bogu negativni. Tako da smo zaštićeni, po svim tim pitanjima.

image
Medicinska sestra Marina Jukić (26)
Luka Gerlanc/Cropix

Kako komunicirate s pacijentima?

MARINA: Trudimo se razumjeti potrebe i strahove naših bolesnika i obaviti svoj posao maksimalno profesionalno. Prvi dan nisam htjela da u nama vide strah jer kada vas oni vide, u vama vide sve. Za mene je bila borba kako da oni ne prepoznaju moj strah, jer mi se prvi bojimo. Ali kako dani prolaze mislim da naš posao obavljamo, moglo bi se reći, odlično. Sve lakše i lakše. Strah je uvijek tu, oprez je uvijek tu, ali ne kao u početku. U biti, mi se sami međusobno dogovaramo i mislim da smo jako puno napredovali. Mi smo kolege iz cijele bolnice, sa različitim iskustvima, sa različitih odjela. Jesmo mlade, ali svatko od nas nosi određeno znanje, a kad nešto i ne znamo, tu su naši mentori, glavna sestra bolnice, sestra Ines koja nam je stvarno pomogla u savladavanju protokola. Oni su nam 24 sata na raspolaganju. Mislim da samo zaštićeni sa svih strana i zbog toga nam je lakše raditi.

Kako izgleda dolazak doma, kako obitelj i roditelji reagiraju na vaš posao?

EMILA: Svi smo se nekako nagonski odvojili. Povezali smo se međusobno. Neke kolegice žive skupa, recimo Janja i Marina, a ja živim s roditeljima. Ima više takvih skupina sestara. Odvojile su se od obitelji i žive zajedno s kolegicama s posla zbog straha od zaraze nekoga od članova obitelji. Bilo im je puno jednostavnije živjeti skupa, zbog rasporeda rada u smjenama, radimo svakih sedam dana, sedam dana odmora.

Ivane, živite li sa svojima?

IVAN: Ja živim s obitelji. Imam malo dijete, supruga mi je isto liječnica. Nije nam bilo najzgodnije odvojiti se pa smo zajedno, ali to ne rade svi.

Koči li vas strah od zaraze da ovu situaciju iskoristit za učenje i napredovanje u struci.

JANJA: Svima nam je ovo novo iskustvo, ali na to gledamo kao na priliku da napredujemo, da se što više usavršimo u struci. Imamo jedinstvenu priliku sudjelovati u ovakvoj situaciji. Pokušavamo iz ovoga izvući najbolje. Taj strah, stres, sve nam je to u neku ruku i poticaj.

MARINA: U početku je bilo straha i stresa, kad smo trebali prvi put ući među zaražene pacijente. Nismo znali bi li se smijali ili plakali, doslovno. Zapravo smo se svi i smijali i plakali. Ali kasnije, kako smo više radile, to nam je bio samo poticaj. Više nema treme hoću li to uspjeti odraditi, nego se trudiš svoj posao odraditi što bolje.

IVAN: Htio sam reći da smo se i mi anesteziolozi i intenzivisti pripremili dobro zahvaljujući našem šefu (dr. Edi Karuc, op.a.) koji nas je psihički pripremio da možemo raditi s tim ljudima. Mislim da sam kao mladi specijalist profitirao u ovoj nažalost teškoj situaciji, nešto dobro je iz ovoga ipak izašlo. Dobra škola, što se kaže.

Već ste više od mjesec dana u ovom ritmu, izloženi rizicima, specifičnim okolnostima, stresu... Kad vam je bilo najteže?

EMILA: Najteži je bio početak rada, dok se nismo navikli na nove uvjete rada i novu organizaciju. Kao što je doktor rekao, profitirali smo iz ove situacije, jer prolazimo suvremeno sestrinstvo. Komuniciramo s drugim kolegicama, komuniciramo putem tableta i video poziva, monitoriramo pacijente u drugoj sobi preko kamera, tako da smo zbilja spoznali nešto novo i drugačije. Teških situacija je uvijek bilo, ali opet ima i pozitivnih stvari. Jedan pacijent, kad smo ga otpuštali kući, prvi put nas je vidio kroz staklenu pregradu bez zaštitnih odijela i maski, cijelo naše lice. Bio je oduševljen.

image
Medicinska sestra Emila Čvrljević (25) 
Luka Gerlanc/Cropix

MARINA: Kod njega je to probudilo toliko emocija, on je plakao, smijao se... Stvarno trenutak koji ne možete zaboraviti... U biti zato i volite svoj posao i tome svi težimo. Mislim da nam ništa ne može biti teško, jer ako volite to što radite, nešto vas gura naprijed i želite dati maksimalno od sebe. I kakvim god uvjetima radili to ćete i napraviti, bez obzira na sve.

JANJA: Slažem se s kolegicama. Kad je prvi pacijent otpuštan i kad je preko stakla vidio kolegice, vikao je tko je to, mahao je, bio je sretan kao dijete. Kad vidite tu sreću kako izbija iz čovjeka koji zna kroz što je sve prošao dok smo mi bili uz njega... Jako su zahvalni.

Mediji vas opisuju kao superheroje i junake našeg doba. Prepoznajete li se u tome ili vas to smeta? Je li to za vas poticajno ili držite to običnim pretjerivanjem?

EMILA: Drago nam je da javnost prepoznaje naš rad, jer mi radimo svoj posao svakodnevno. U njemu ima noviteta, ali smo na opseg i težinu našeg posla navikli. Ove godine 12. svibnja obilježava se međunarodni dan sestrinstva. Svjetska zdravstvena organizacija je 2020. proglasila godinu medicinskih sestara i primalja. Sretne smo zbog toga, što se prepoznaje naš rad i cijeni to što radimo.

JANJA: Ja ipak ne bih rekla da smo mi heroji. Mi ipak odrađujemo svoj posao kojeg volimo. Ne smatram da sam zbog toga učinila nešto posebno za te ljude da bi baš bili heroji.

MARINA: I mjerilo tog uspjeha je samo zadovoljan pacijent. Jer kad vidimo te njihove emocije, radost, sreću, kad oni nakon svega, nakon sve te borbe, saznaju da su negativni, nama u biti ništa drugo ne treba. To je dovoljno.

Ivane, dijelite li mišljenje s kolegicama? Hoćete li nakon ovoga kupiti kostim Batmana?

IVAN: Neću (smijeh). Drago mi je što su ljudi svjesni da radimo važan i ozbiljan posao. Zaista ljudski životi ovise o nama. Meni je kao anesteziologu na neki način drago da se vidi kako zaista radimo bitne stvari, ali ništa više od toga. Naš mentalni sklop je takav da satisfakciju tražimo u nekim drugim stvarima, a ne u glorifikaciji.

image
Anesteziolog dr. Ivan Saridžić (32)
Luka Gerlanc/Cropix

Kako ste reagirali kad ste saznali da su vaše kolege, sestre i liječnici iz bolnice, pozitivni?

KARUC: Gledajući slike i slušajući priče iz Italije, gdje je preko sto doktora umrlo od zaraze, mene je i osobno bilo strah kako ćemo se mi s tim nositi. Ali, evo, za sada se dobro čuvamo i radimo prema našim postupnicima. Dosad smo uspjeli spriječiti da se nitko od nas koji smo u direktnom kontaktu s pacijentima nije razbolio.

I to stvara dodatan pritisak u svakodnevnom radu i obavljanju poslova i dužnosti...

JANJA: Stvara. Mi naime znamo kako štitimo sebe, znamo kako skidamo zaštitno odijelo, kako rukujemo s opremom... Ali opet se moraš osloniti na kolegicu da si siguran u nju, da ona isto to radi, da se ona isto pravilno skida, da nema tog širenja aerosola, da smo svi zaštićeni. Neka pitanja uvijek ostanu, ali se ipak moraš osloniti na kolegicu jer smo svi tu kao tim i tako moramo raditi. Iako nikad ne znamo jesmo li svi negativni, je li se neko možda zarazio, tako da je uvijek prisutna doza opreza i straha.

KARUC: U principu to vam je lanac. Tamo gdje najslabija karika puca tamo puca cijeli lanac. Zato se mi držimo svi skupa i imamo povjerenje jedni u druge. Jer ako ja pogriješim, onda će svi oni stradati, i obrnuto. Do sada se takve stvari nisu dogodile. Bolnicu za sada funkcionira odlično.

image
Dr. Edi Karuc, zamjenik ravnatelja OB Zadar
Jure Miskovic/Cropix
17. studeni 2024 12:20