Duboko ispod zemlje, u bunkeru na Bilom brigu, skupina djece marljivo vježba i niže medalje jednu za drugom u jednoj od najstarijih sportskih disciplina na svijetu. U boksu! Dečki i cure okupljeni u boksačkom i kickboxing klubu "Sv. Krševan" iza sebe imaju desetak pobjeda, a među njima se najviše ističu 13-godišnji Frane Šare i Matea Kekić te 15-godišnja Ema Žilavec, koji su se na posljednjem prvenstvu Hrvatske u Zagrebu okitili zlatnim medaljama. Njih troje, državnih prvaka, u stopu slijede Ivan Zekić(14), Josip Rakić (13) i Lucija Ivčević (15), koji iza sebe također imaju zavidne rezultate.
Dočekali su nas u punoj spremi: s rukavicama na rukama, u boksačkom gardu i pogledom preko obrva, kao pravi iskusni boksači. I iako je riječ o razmjerno grubom sporu, pogotovo za djevojčice, među njima u ringu nema velike razlike. Svi jednako "grizu", svima je stalo do pobjede. Svi bi, da mogu, protivnika najradije nokautirali. Ali ne pod svaku cijenu, ne mimo pravila, kako zovu boks, najplemenitije vještine na svijetu. Frane je zlato na prvenstvu osvojio u kategoriji do 46 kilograma, a trenirati mu, kaže, nije nimalo teško.
– Već pet godina treniram i baš mi je super – iskreno je i sa smiješkom rekao Frane, dodajući kako se njega, ali ni ostalih dečki u društvu nikada nisu bojali zbog toga što treniraju boks, no da su cure zadirkivali zbog toga.
Luciju zadirkuju kako joj nitko ništa ne smije učiniti jer će ih prebiti, a Ema, prvakinja u kategoriji do 50 kilograma, kaže da ju je njezino društvo znalo pomalo "uhvatiti u đir" prije godinu dana, kad se tek počela baviti boksom.
– Kad sam tek počela trenirati, zafrkavali su me da bi me u ringu mogli otpuhati jer sam bila jako niska, ali iskreno, nije me bilo briga jer me boks čini sretnom – kaže Ema.
Matei Kekić oko vrata visi zlatna medalja u kategoriji do 59 kilograma, a do nje je došla nakon samo godinu dana treninga. Kaže da je za to najviše zaslužan trener Neno Mitrović,koji joj je bio podrška u svim dosadašnjim borbama.
Da im je trener odličan pedagog, slažu se svi naši mali sugovornici, a Neno nam napominje kako on nikoga ne tjera u ring.
– Na treninzima se prvenstveno uči i vježba boks za zdravlje, odnosno za fizičku spremnost. Nitko tko trenira ne mora ući u ring ako to ne želi. To je praksa koju prakticiram dugi niz godina i pokazala se dosta uspješnom. Kada vidim da je dijete spremno za ring, ponudit ću mu borbu, ali na njemu je da se odluči želi li to ili ne – govori trener Mitrović, napominjući kako bi volio da djeca imaju malo jaču konkurenciju u Hrvatskoj jer imaju dosta toga pokazati, ali nemaju puno prilika za to.
– Boksački svijet u Hrvatskoj nije vidio talent koji ova djeca imaju. Potrebno je poboljšati konkurenciju jer oni mogu zaista puno toga ostvariti – ističe trener, koji je djeci preko ljeta smanjio intenzitet treninga.
– Kad počne škola, treninzi će biti svaki dan – kaže Josip Rakić, kojemu se na prsima svjetluca srebrna medalja s državnog prvenstva u kategoriji do 44,5 kilograma. Prije je trenirao nogomet, ali ga najvažnija sporedna stvar na svijetu nije toliko privlačila kao boks. Sreću je pronašao u sportu kojim se bavi već dvije godine, a dvije godine s rukavicama se druži i Ivan Zekić, koji je također osvojio titulu vicešampiona u kategoriji do 62 kilograma.
– Planiram se i dalje baviti boksom. Ne znam sada hoće li to biti baš profesionalno, ali tijekom škole ću i dalje trenirati, govori Ivan, dodajući kako mu je posljednja borba na prvenstvu bila ujedno i jedna od najtežih u karijeri jer je imao najneugodnijeg protivnika, a ni suci mu nisu išli naruku.
Ema se nadovezala na Ivanove riječi i dodala kako joj se puno puta činilo da je u najtežoj borbi, ali kad ona završi i kad zvonce u ringu odzvoni zadnji put, onda joj sve to skupa izgleda lagano.
Mali borci govore kako nikada nisu zadobili teške udarce, ali ipak im se nekada od jačine udarca zna zavrtjeti u glavi. Govore kako u svijetu boksa, baš kao i u bilo kojem drugom sportu, ima nekorektnih poteza, koje bi trebalo izbjegavati...
– Ne smije se udarati po zatiljku ili nakon sučeva rastavljanja te ispod pojasa – napomenuo je Frane i ozbiljno dodao kako je na natjecanjima viđao da ne poštuju svi natjecatelji ista pravila.
– Nekad ih suci vide pa ih opomenu ili kazne, a nekad ne vide, ovisi o tome kako su im okrenuti – kaže.
Premda naši sugovornici imaju između 13 i 15 godina, neki od njih već imaju uzore u svijetu boksa koji su sišli sa svjetske scene prije četrdeset i više godina.
– Moj idol je Muhammad Ali! – ponosno je odgovorio Ivan. Tko zna, možda jednog dana, ako se Ivan nastavi baviti boksom, i on nekom djetetu bude uzor, baš kao što je njemu veliki Cassius Clay.
