Pomorac Ivan Marcelić kojeg smo od početka pratili na njegovoj avanturi života – vožnji motorom najpoznatijom cestom s istočne na zapadnu obalu Sjedinjenih Američkih Država, Route 66, stigao je do njenog kraja te nam se javio iz Amerike. Podsjetimo, kao što smo na početku pisali, Marcelić se otisnuo na ovaj put - coast to coast - kako bi si ispunio dječačke snove, no kako bi ujedno promovirao ljubljeni grad i voljenu zemlju.
- Dvije vremenske zone, oko 5.000 kilometara u dva tjedna, velike temperaturne razlike (od 6 do čak 45 Celzija), vlaga, brza izmjena kišnih i sunčanih razdoblja, propala ispucana cesta i brzi autoputovi... Sve to krasi Route 66. Zato moram čestitati svima koji su uspješno završili ovo zahtjevno putovanje – rekao nam je Marcelić te naglasio kako je dnevni tempo, koji je organizirala tamošnja agencija, bio poprilično dinamičan.
- U prosjeku smo vozili oko 400-450 kilometara i nije bilo vremena za ono naše, dalmatinsko ”pomalo ćemo“ - smije se Marcelić te ističe kako su vozili u grupi od 15-ak motora, mahom parova.
- Ekipa je bila od svukud: iz Portugala, Španjolske, Islanda, Irske, Njemačke, čak i iz Hrvatske. Nas oko trideset. Fenomenalni ljudi od svojih 45 pa sve do 65 godina – govori Marcelić.
Zanimljivo je kako su se vremenske prilike izmjenjivale nevjerojatno brzo pa su se čak nekoliko puta u danu morali presvlačiti.
- Kiša nas je pratila gotovo cijelo vrijeme... No, vozili smo uvijek brzinom od oko 110 do 130 km/h, padala kiša ili ne. Važno je naglasiti kako se, kad izađeš na autoput, moraš ”stopiti” s ostalim vozačima inače te odnese promet. Ogromni kamioni voze brže od normalnih automobila bez ikakvog poštovanja prema dugim sudionicima prometa. Cesta ima pet traka i svi lete. Vozi se u zig-zag formaciji, zaustavlja se svaki sat na 15 minuta. Ručak je uvijek bio oko 13 sati u lokalnim zalogajnicama – ističe Marcelić te dodaje kako je cesta na autoputu jako loša, ispucana i puna ulegnuća i zakrpa.
- Vozili smo otprilike 70 posto stare Route 66 ceste i oko 30 posto autoputa. Stara Route 66 cesta je zapuštena, vodi kroz stare napuštene gradove, s tek nekoliko stanovnika koji žive od ovakvih prolaznika, nas putnika. Uglavnom prodaju suvenire i majice s logom Route 66, a nude kave te sokove. Hranu ne bi puno ni spominjao jer jedva čekam juhu – smije se.
- Ulazak u velike gradove: Chicago, St. Louis, Las Vegas je iscrpljujući. Traje sat-dva jer su gužve nesnošljive! Uglavnom isijavanje asfalta i toplina motora uzme ti svu energiju i budeš mokar do kože. No, to je sve dio ove priče i može se jer je to iskustvo koje je zaista jedinstveno – naglasio je Marcelić te dodao kako ljudi kroz Ameriku znaju za Hrvatsku, dok za Zadar malo manje.
- No, pobrinuo sam se za to! Podijelio sam stotinjak materijala koji mi je omogućila Turistička zajednica Grada Zadar, polijepio sam preko 100 naljepnica i podijelio 50-ak raznoraznih hrvatskih poklona. Vozio sam motor u majici na šahovnicu i zadarskom dresu s brojem 8, brojem mog pokojnog oca Bruna Marcelića zbog kojeg sam također krenuo na ovaj put, tako da sam cijelim putem bio prepoznatljiv – ispričao nam je ovaj svestrani pomorac.
Za kraj je izdvojio za njega posebno značajne dijelove puta:
Grand Canyon Arizona
Gotovo 450 km dug, 30 km širok i preko kilometra dubok planinski masiv. Došli smo s motorima pred zalazak sunca. Nešto nevjerojatno! ila je to koja ostavlja bez daha. Izmjena boja i svjetlost zalaskom sunca čini masiv očaravajućim. Nešto prekrasno i možda najimpozantnije što sam ikad vidio u životu. Sutradan smo imali 30-ak minuta helikopter ture preko Grand Canyona. Ostaneš jednostavno bez teksta...
Oatman Ghost Town Arizona
Napušteno mjestašce na vrhu planine, ruševnog zdanja gdje slobodni magarci šetaju po cesti. U njemu živi 40-ak ljudi i bave se izradom nakita i obradom kamenja. Napušten i zapušten, ali ima dušu. Jedno od mojih omiljenih pozicija na Route 66. Kaubojski i indijanski prikaz Amerike. Upozoravali su nas na čegrtuše koje se uvlače u ovakva mjesta tako da smo se držali ceste. Kultura i način života kojim žive indijanska plemena za mene su fascinantni. Još i danas postoje prerije u kojima Indijanci žive u kućama stopljenima sa zemljom, napravljene od guma punjenih blatom i s krovovima prekrivenim kožom. Nevjerojatno nešto! Tražio sam pravog Indijanca i našao ga - Yellow Hammer, tako mu je ime...
Školovani gospodin s fakultetom, skroman i prizeman. Predstavio sam se, kazao odakle sam. I naravno, znao je za Hrvatsku! Plašljivo sam ga zamolio mogu li mu pokloniti dres od mog oca, za kojeg vozim Route 66, a njemu i njegovoj partnerici napunile su se oči suza. Kao da je tako moralo biti. Vrlo emotivan moment za mene moram priznati.
Nakon nekoliko fotografija, Yellow Hammer me pogledao i rekao: There is something special about this guy! Now I want to give you a present. U nekakvom svojem ritualu, izabrao je ogrlicu s likom poglavice koju mi je njegova supruga stavila oko vrata. Osjećao sam se fenomenalno. Yellow Hammer je ostavio na mene takav dojam da bi vozio opet cijelu Route 66 da se ponovno sretnemo.
Las Vegas
Blještavilo u pustinji. Obavezno pogledati ako se netko odluči na put u Ameriku, na ovu stranu. Kombinacija sirotinje i bogataša na jednom mjestu. Na jednoj strani ceste leže pijani i beskućnici, dok na drugoj strani prolazi klijentela dubokog džepa i ulaze u razna kasina. Ne znaš koje je doba dana od sveg tog blještavila. Arhitektura ostavlja bez daha i sve je prilagođeno potrošnji. Koja god vrata otvorite ulaz je u kasino.
Ne hvala, idemo dalje.
Pustinja Mojave
Otprilike 100 milja pustinjske ceste koja ne izgleda klasično kao pustinja iz filmova. Grm do grma, suho, sitni kamenčići, ispucala cesta. A vruće kao u paklu! Čak 40 Celzijevih uz ”fen“ vjetar. Sve gori... Takvi su uvjeti bili cijeli dan. Mislim da sam popio pet litara tekućine samo taj dan. Pokriveno cijelo tijelo, prašina leti uokolo i u daljini se vide vrtlozi vjetra u pijesku. Kao mali tornado. No, super iskustvo. Kombi koji je vozio prtljagu imao je dovoljnu količinu vode za svih i rehidrirajuće praškove koje smo mutili u vodi. Inače, sunce je toliko intenzivno da sam nosio sunčane naočale ispod integriranih sunčanih naočala na kacigi.
Predlažem svim budućim sudionicima ove ceste da nose zatvorenu kacigu. Svoju!
Santa Monica Pier
Dolaskom u Los Angeles (Kaliforniju), vozili smo do Santa Monica Pier koji označava kraj Route 66. Drvene daske, s nekoliko restorana, luna parkom i uličnim zabavljačima. Kraj Route 66 znak na sredini prolaza. Naravno, emocijama nije bilo kraja cijeloj ekipi. Grli, ljubi, plači, moli se, zahvaljuj, ma svega je bilo...
Fotografiranje, osmijeh na licu i veliko zadovoljstvo. Uspjeli smo! Generalno, predivno životno iskustvo. Putovanje je završilo s prigodnim partijem uz super živu glazbu gdje smo se malo opustili uz boje Hrvatske. Zahvaljujem ekipi, vodičima i agenciji za dobru organizaciju. A sad pripreme za doma...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....