U utorak je na prostoru Starigrada-Paklenice, nakon višednevne potrage, u moru snimljen veličanstveni veliki kit (Balaenoptera physalus) - druga najveća životinja na svijetu. Taj primjerak kita snimljen u Velebitskom kanalu dug je više od 15 metara, a snimili su ga istraživači iz Instituta Plavi svijet iz Velog Lošinja, neovisne i neprofitne organizacije koja posljednjih 20 godina provodi brojna znanstvena istraživanja u Jadranu.
Nakon što su nekoliko dana dobivali dojave da je kit viđen u Velebitskom kanalu, u ponedjeljak u 7 ujutro, na teren su krenula četiri člana Instituta u dva broda, kaže nam osnivač Plavog svijeta Draško Holcer (50), inženjer biologije i ekologije te doktor znanosti. Osim njega, išli su Grgur Pleslić, Marko Radulović i Marinela Cukrov-Car.
Jedna ekipa obišla je otok Krk, a druga je krenula prema Maslenici. Od ranog jutra građani su im dojavljivali gdje je životinja viđena, što im je puno pomoglo u istrazi. Kit je tako viđen kod Stare Novalje, a onda se pojavio u području Karlobaga...
Bez donatora
Iako nisu imali sreće snimiti kita, nevoljko su odlučili da će njihova akcija trajati samo jedan dan jer Institut nema donatore te sve skupe izlaske na more sami plaćaju. No, nakon što su u utorak dobili još šest dojava, neumorni znanstvenici morali su još jednom izaći na more.
Htjeli su vidjeti u kakvom je kit stanju, je li možda zapetljan u mrežu, iscrpljen... Također, istraživačima je važna informacija kako on koristi to područje, objašnjava nam Holcer.
“Nakon svega, shvatili smo da u području Kvarnerića trenutačno borave dva velika kita, koji su kod nas već možda tjedan dana, što daje novu dimenziju našeg Jadrana”, govori nam Holcer, koji posljednjih 15-ak godina zbog svoje strasti i ljubavi prema morskim sisavcima, ljeta provodi između Lošinja i Visa, gdje se nalaze baze Instituta Plavi svijet.
Veliki kit kod Starigrada
S kolegama veći dio vremena plovi Jadranom u potrazi za dupinima i drugim morskim sisavcima, kako bi prikupili što više informacija o životu tih ugroženih morskih životinja te pratili njihov razvoj i populaciju.
Rodom Siščanin, prvi put je vidio dupina s četiri godine. “Bio sam s bakom u Petrovcu, u Crnoj Gori, kada je prošao veliki brod, ispred kojeg su skakali dupini, i to je jedno od mojih najranijih sjećanja. Od onda je prošlo oko 25 godina, kad sam ih ponovo vidio”, opisao je trenutak koji kao da mu je odredio karijeru.
Kustos u muzeju
Oduvijek je volio prirodu i životinje pa je završio srednju veterinarsku školu, u kojoj se odlučio baviti divljim, slobodnim životinjama. Imao je, kaže, sreću što je u srednjoj školi imao odličnog profesora biologije Stanislava Leničeka, koji ga je učio malim istraživačkim projektima i osnovama znanstvenog rada te i upoznao s profesorima na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, gdje je kasnije završio biologiju i ekologiju.
Holcer tako, osim predanog istraživanja Jadrana, u Zagrebu predaje na fakultetu i postavlja izložbe u Hrvatskome prirodoslovnom muzeju, gdje je viši kustos.
“Drago nam je da kroz naša priopćenja i priče javnost doznaje više o ovoj prekrasnoj životinji te shvaća da nije opasna, iako na prvu tako izgleda zbog svoje veličine. Budući da kit zna doći sasvim blizu, zalutati u uvale, ljudi znaju vrištati kad ih vide, skaču iz vode...”, kaže nam Holcer. No, objašnjava nam, ova vrsta kitova neće se nasukati na obalu, ako su zdravi. Uvijek nađu put u otvoreno more, samo im treba neko vrijeme da se snađu.
Njihovo proganjanje, dobronamjerni pokušaji “spašavanja” ili “usmjeravanja” plovilima prema izlazu, mogu kod kita prouzročiti paniku te se on zbog straha i pokušaja da pobjegne može ozlijediti ili nasukati.
Kupači ih se ne trebaju bojati jer su potpuno bezopasni. Naravno, ne bi bilo zgodno da ih životinja zahvati repom ili perajom, ali to je gotovo nemoguće jer brzo plivaju.
Građani Institutu puno pomažu svojim dojavama, videima i slikama, jer je životinjama baš zbog brzine teško ući u trag, a udruga na raspolaganju ima samo dva broda pa im je nemoguće obići veliko područje Jadrana u malo vremena.
Bitna je koncentracija
Rad na moru zahtijeva maksimalnu fizičku spremnost i psihičku pozornost, govori Holcer o specifičnosti njihova “lova na kitove”. Istraživači moraju biti izuzetno koncentrirani jer je životinju gotovo nemoguće uočiti.
Veliki kit nakon nekoliko udaha i izdaha zaranja, i pod morem ostaje dulje od 30 minuta (prosječno vrijeme urona životinja koje se ne hrane je oko 60 minuta!). Tijekom zarona, kit pliva brzinom od nekoliko čvorova te kad ponovno izroni da udahne, obično je toliko daleko da ga je teško (ili nemoguće) ponovno opaziti.
Sati i sati prolaze dok istraživači netremice pregledavaju površinu mora u potrazi za leđnom perajom koja se pojavi samo nakratko. Kad baš postane vruće, sklone se pod brodsku tendu, a o gladi ne stignu ni razmišljati.
I nakon mnogo sati promatranja, napokon su u utorak uspjeli - vidjeli su velikog kita, čije se pojavljivanje uz našu obalu bilježi još od svibnja.
“Na žalost, vrijeme nam nije bilo naklonjeno, kao što možete vidjeti na fotografijama! Kit je bio na samom rubu nadolazeće oluje te je nakon nekoliko izrona zaronio upravo u oluju. U sljedećoj minuti dali smo petama vjetra, uz sijevanje gromova, vjetar i kišu, pitajući se je li vridilo! Vjerujte, nije nam bilo svejedno, ali vridilo je”, napisali su oduševljeno nakon objave njegove fotografije na društvenoj mreži.
Kitovo fizičko stanje nisu uspjeli provjeriti, jer su bili s njim previše kratko, no na prvi pogled, kažu, ne izgleda neuhranjeno.
“Ova akcija pokazuje kako je u nekim prilikama građanska znanost, tj. sudjelovanje javnosti u prikupljanju podataka potrebnih znanstvenicima, jedan od najučinkovitijih načina brzog prikupljanja potrebnih informacija o stanju u okolišu. Dojave ljudi, “građana znanstvenika” koji dojavljuju svoja opažanja iz okoliša, prijeko su potrebne da brzo i učinkovito možemo utvrditi pojavu novih ili rijetkih vrsta i promjena u okolišu”, kaže Holcer i dalje poziva građane, ribare, moreplovce, šetače i kupače da Institutu i dalje dojavljuju svoja opažanja velikog kita, kako bi mogli pratiti njegov/njihov boravak u Jadranu te u konačnici utvrditi kako su sigurno otišli.
Veliki kitovi žive u Mediteranu i samo ih je nekoliko tisuća, a tijekom boravka u Jadranu uglavnom koriste područje južnog Jadrana i posebice Jabučke kotline, jer se u proljeće u tom području pojavljuje veća količina krila - planktonskih račića, kojima se hrane. S obzirom na to da se zadržavaju uglavnom u otvorenom moru, većini njihova prisutnost ostaje skrivena, no ribari koji rade na otvorenom moru redovito dojavljuju svoja opažanja.
Povremeno veliki kitovi svoju prisutnost u Jadranu “otkriju” kad se približe obali, ili uđu u kanale između naših otoka. Ove godine viđeni su u više navrata - u travnju kod Rogoznice i Šolte, u lipnju u Župi Dubrovačkoj, Orebiću, uz Pelješac i Jabuku. Početkom srpnja jedna životinja viđena je u Velebitskom kanalu, a jedna ili dvije jedinke opažene su uz Vrgadu, Žirje, u Malostonskom zaljevu, uz Šoltu, Rogoznicu, Mljet, ispred Boke kotorske…
Danas u okviru svog programa Institut ima Edukacijski centar o moru s dijelom interaktivnim stalnim postavom, koji je otvoren cijele godine, što je rijetkost na otocima. Osim stalnog postava, u centru provode razne specijalizirane programe edukacije - za vrtiće, osnovnu i srednju školu, fakultete i razne interesne skupine.
Edukacija
Školama nude brojne radionice koje traju od nekoliko sati do više dana, a program je odobrila Hrvatska agencija za školstvo, te ih u okviru terenske nastave posjećuje velik broj školskih razreda. Također, u radionicama sudjeluju i škole iz Europe, koje kod nas dolaze na nekoliko dana u školu u prirodi. U okviru diplomskih i poslijediplomskih studija brojni studenti iz Hrvatske i svijeta u Institutu rade svoje diplomske radove te magistarske i doktorske disertacije. Njihov edukacijski centar služi i kao regionalni centar izvrsnosti, u kojem se obrazuju i stručnjaci iz cijele Jadranske regije o metodama istraživanja i zaštite velikih morskih kralješnjaka.
Institutu Plavi svijet od samog je početka edukacija jedno od najvažnijih područja rada.
“Inicijalno smo stanovnicima i posjetiteljima Lošinja htjeli prenijeti informaciju o rezultatima našeg istraživanja, jer su dupini u Jadranu bili potpuna nepoznanica većini ljudi, a činjenica da smo upoznali prvu i tada jedinu rezidentnu populaciju dobrih dupina, svakako je zahtijevala informiranje javnosti”, objašnjava Holcer.