Godine nisu važne, veli nam Edo Bubnjar, koji je s loptom u ruci zakoračio u pedeset sedmu godinu života, međutim, to za njega nije nikakav problem, vratar je u NK Škrabrnja 91. Njegov klub natječe se u 1. županijskoj nogometnoj ligi, ali je zanimljivost u činjenici da gotovo pa nema nogometne sredine, odnosno mjesta u Zadarskoj županiji u kojemu se Edo nije pojavio kao čuvar mreže! I to uspješan...
- Kako branim u Škarbnji, svi me povezuju uz samo mjesto, međutim, ja sam iz Prkosa, onda imate dovoljno prostora za kombiniranje u naslovu teksta - prenio se Bubnjar na trenutak u novinarske vode, pa se opet vratio svojim počecima, dok je kao sva djeca odlazio gdje drugo nego na nogometno igralište. Odmah je sebi odredio ulogu...
Nogomet mi je sve
- Nisam previše dvojio, mene su odmah privukle vratarske rukavice, tako da nisam pomišljao na nešto drugo. Kao u mnogim drugim prigodama primijetili su me ljudi sa zadarskih Stanova pa sam u sezoni 1978./1979. pod nadzorom trenera Jakova Pinčića bio u mlađim uzrastima Zadra. Onda je krenula priča, od Škabrnje kojoj sam se, evo, vratio po četvrti put, ali su moje nogometne staze po našoj županiji baš dugačke. Obišao sam Ravne kotare, priobalje, čak dospio i na otok Ugljan u momčad Sv. Mihovila. Meni je zapravo teže nabrojiti klubove u kojima nisam branio nego one u kojima jesam - veli Bubnjar, koji je imao i kratkotrajne prekide kad bi se odvojio od travnjaka, jer ga je put odveo na otvoreno more...
- Neko vrijeme sam navigao i onda čim bih se iskrcao, aktivirao bih svoju registraciju, jer mi moj sportski duh nikako nije dao mira. Praktički sam puno toga podredio nogometu. Evo, vi ste me prije razgovora upitali bavim li se poljoprivredom, jer naš je kraj poznat po tome. Nema, prijatelju! Imali smo vinograd i u njemu bi trave bilo iznad pasa, umjesto na kosidbu, Edo bi napustio ostale ukućane i zaputio se na Vlačine, na igralište. Za mene je nogomet značio sve - iskreno će Edo, koji danas na treninzima prednjači, vuče ostale. A nije mislio kako će u 57. ponovno biti na čelu kolone, jer se već registrirao kao veteran.
- Nisam mogao odoljeti, klub su napustili igrači od prošle sezone, razlog je više nego jednostavan - nestalo je novca. Onda su me pozvali da budem zamjena, ponekad i prvi vratar, tako da se mijenjam s mlađim kolegom. Mnogima u momčadi mogu biti otac, nekima i djed, jer u sastavu znamo imati šesnaestogodišnjaka. Ali, kad je trening, kad bi se prekrilo moju glavu, tijelo mi se nimalo ne razlikuje od njihova. Nerijetko moram "prikočiti", očito je u meni taj adrenalin iznimno snažan – ponosno će Bubnjar, koji se bez problema spusti na razinu mladih suigrača...
Atletska građa
- Nema mi druge, jer želim svojom prisutnošću potaknuti te mlade da ostanu uz nogomet, jer bi bila prava šteta da se ugasi klub. Istina, imamo i 60-ak mladih pa vjerujem kako se neće ništa drastično dogoditi. Mene kod seniora najviše ljuti što više bulje u mobitel i one igrice nego u loptu. Više puta primučim i na slabiji intenzitet treninga, jer znam da na idući neće doći ako ih naljutim. Ne, ne, nisam strog kao suigrač, sve puštam u ruke trenera Lea Plecića, koji je zet našeg proslavljenog nogometnog asa, najboljeg igrača svijeta Luke Modrića! Leo pak voli kazati kako sam ja njegova desna ruka jer se oko svakog pitanja vezanog uz trening i utakmicu zajednički dogovaramo - veli Edo, kojeg veseli što ga suigrači i suparnički igrači poštuju i respektiraju zbog njegovih godina i iskustva. Neki se znaju i začuditi što Bubnjara vide među vratnicama...
- Nedavno smo igrali na Stanovima protiv Zadra i priđe mi njihov trener Josip Butić, čiji su korijeni također iz Prkosa, skoro pa smo susjedi, nekadašnji igrač Hajduka, Rijeke i Zadra. I upita me Jole - otkud ja. Nisam mu mogao ništa drugo odgovoriti nego kratko kazati: "Brajo, ima mlađih, ali nema boljih!" Ne mogu nego iskreno - zbori Edo, koji doista svojom atletskom figurom odlično skriva godine...
- Ako vam kažem da salto napravim iz mjesta, onda je sve rečeno. Hvala dragom Bogu, zdrav sam, sportski duh je u meni. U 43 godine, koliko sam aktivan kao vratar, imao sam samo jednu ozljedu križnih ligamenata. Otišao sam na liječnički pregled i dobio savjet neka nastavim trenirati i da će sve sjesti na svoje mjesto jer je moja muskulatura takva da može podnijeti i teže od toga. Poslušao sam doktora, nastavio trenirati i brzo se vratio na najdraže mjesto - među vratnice - govori Bubnjar, koji je za razgovor s nama, nakon Vlačina, odabrao najstarije dvore u Prkosu, jer zbog koronavirusa nismo željeli u neki zatvoreni prostor.
Zlatanova majka
- Ovdje se snimao naš hrvatski film "Što je muškarac bez brkova?", tako da je Prkos poznat i po drugoim životnim sferama. A ima nešto što vam ne mogu otkriti, u ove dvore će se uskoro useliti jedan poznati hrvatski sportaš, međutim, nije moje da o tome govorim. Ajmo se mi radije vratiti nogometu - pozvao je Edo, koji nam je prije dolaska pred dvore kazao kako je nedaleko od njih kuća u kojoj je rođena majka slavnog nogometaša Zlatana Ibrahimovića...
- Prije tjedan ili dva u medijima je objavljena fotografija na kojoj su Zlatan i djed mu. Čini mi se da je kao dječak neke dvije ili tri godine živio u Prkosu, ali ga kasnije nikad nisam više sretao. Možda je i bio, a da nitko u selu nije znao, majku sam viđao, njega ne.
Kao i svih ranijih godina Bubnjar dobro balansira između sporta i posla. U Domovinskom ratu sudjelovao je u dva razdoblja od 1991. do 1992., potom od 1994. do 1995. Imao je i dobro zaposlenje, ali došlo je do određenog nesporazuma, međutim, to je priča za neku drugu rubriku.
- Nikad nisam izbjegavao bilo kakav posao, uglavnom radim s piturima i obavljam sitnije građevinske radove... Ne žalim se, uvijek se nekako snađem - brzo je opet preskočio na nogomet...
Dobro je na Vlačinama
- Ne krijem dvije stvari. Prva je da bih svoju nogometnu priču želio zaokružiti i za tri godine kopačke objesiti, kako se ono kaže, "o klin". Druga je da me želja vuče biti trener vratara, jer svojim znanjem i iskustvom mogu pomoći mladima. Iskreno govoreći, imao sam već takvu ponudu u Škabrnji, ali nisam mogao pristati raditi bez honorara... Znam da se nema, predsjednik kluba Dragan Škara Holcer na sve se načine trudi da imamo što bolje uvjete za rad, ali nema novca. Kad sam već dotaknuo uvjete, onda je nemoguće preskočiti činjenicu kako na Vlačinama imamo igralište s prirodnom travom uz koje su tribine, ali i ono s umjetnom travom. U neposrednoj blizini izvedeni su pripremni radovi za tenisko igralište. Dakle, imamo puno toga... Mi smo svojedobno nabijali "krpenjaču " i uživali u tome pa vjerujem da će danas mladi prihvatiti ovaj sportsko-rekreacijski centar u srcu Ravnih kotara - poželio je Bubnjar.