"Vrijeme je za revoluciju. I to na žalost nije ništa novo. U svakom dobu i u svakom trenu tinjaju male revolucije u nama, intimno i javno, lokalno i globalno. Nećemo se sigurno tako snažno i jasno oduprijeti svim silama ljudske nesavršenosti, rigidnih sistema moći i kontrole našeg slobodnog bivanja jer nismo još uvijek toliko jaki ili nam voda još uvijek nije stigla do grla. Možemo i moramo, međutim, graditi naše polje slobode i ideologije koja počiva na humanizmu kako bi kroz jedan institucionalno nezavisni skup građana i profesionalaca pružali otpor dominantnim političkim, ekonomskim i umjetničkim strujama koje ugnjetavaju, uzurpiraju i profaniraju snagu slobodnih, kreativnih i istinoljubivih pojedinaca..."
Ovo je dio uvodnog "manifesta" u ovogodišnji kazališni festival "Nosi se" koji se u organizaciji umjetničke organizacije Teatro VeRRdi od 29. kolovoza do 2. rujna održava u prostoru Crkve sv. Dominika u Zadru. Pokretač i umjetnički voditelj festivala je poznati zadarski glumac Juraj Aras, a Zadranima će se tijekom četiri dana predstaviti neka stara i nova kazališna lica, poput Zlatka Pakovića, Dubravke Glid Stojanović te Maruške Aras, mlade glumice i Jurine kćerke, koja će zajedno sa kolegama s akademije premijerno izvesti autorski komad "Subverbal".
Novitet festivala je "Diskurzivni relej", prostor predviđen za diskusiju i razgovor s umjetnicima o umjetnost i umjetničkim praksama, u sklopu kojeg će naša poznata kazališna kritičarka Nataša Govedić predstaviti svoju novu knjigu "Veličanstveno ništa - dramaturgija depresije", a bit će održana i tribina na temu "Trajna privremenost nezavisne kulture" (u Zadru) na kojoj će gostovati Miranda Veljačić, Dea Vidović, Ana Žuvela i Mirko Petrić.
U svom uvodnom tekstu kažete da je "vrijeme za revoluciju". Kakvu revoluciju? Je li ikakva, pogotovo društvena revolucija, danas moguća? Je li moguća revolucija bez žrtava? Tko su žrtve, a tko revolucionari?
- Pitate kakvu revoluciju, kažem - pasivnu revoluciju. Kažem da je vrijeme za revoluciju jer je svako vrijeme vrijeme za revoluciju. To je naprosto sistem borbe protiv konformizma, pristajanja na ustaljene obrasce funkcioniranja društva koji su pogodni za podobne i probitačne samo za vlastiti uspjeh i korist, a pogubni za ranjive, svjesne društvene odgovornosti i spremne opći interes staviti ispred vlastitog iz uvjerenja da humanizam, odgovornost i etika mogu i moraju biti zajednički svim ljudima. Takva su očekivanja uglavnom iznevjerena općim modelima funkcioniranja društva u kojima je ambicija pokretač samopromocije, samozaštite i sebičnog napredovanja individua ako ne baš na štetu, onda bar za nikakvu korist zajednice. To je stalno tako i zato je uvijek vrijeme za revoluciju. Danas to možemo pratiti i na razini politike i na razini ekonomije pa čak i na razini znanstvenih i umjetničkih djelatnosti.
Ta razina konformiranog duha sve jače dobiva svoj legitimitet i kroz birokraciju koja sve više ograničava i prenapreže funkcioniranje zajednice, a da je pritom kvaliteta proizvoda u konstantnom padu. Bilo da se radi o industrijama, elektroničkim, digitalnim, mehaničkim, prehrambenim, znanstvenim ili umjetničkim - forma je u metastazi, a kvaliteta sadržaja u egzistencijalnoj borbi da se uopće održi živom. Kapital se poput žive grupira na jednom polu i nije mu dopušteno da se kapilarno širi prema raznim slojevima društva koje gangrenozno gubi kisik i atrofira. Društvena dobra i javni prostori su uzurpirani, rad obezvrijeđen, a sve ozakonjeno i statistički evaluirano i formatirano. U tom smislu aktivna revolucija danas nije moguća, dapače, revolucija se događa u birokratizaciji, a žrtve su kreativni građani željni mira i slobode.
Zato kao podvučenu misao vodilju ovog "Nosi se" skupa slijedimo ideju pasivne revolucije - revolucije koja traži "isključivanje iz svijeta koje tu nije shvaćeno kao oblik narcističkoga samopovlađivanja ili zatvaranja u tvrđavu jastva koja je »preslaba« da bi se nosila s drugima, već kao suprotnost slijepom služenju društvenim očekivanjima, koliko i kao otvorenost mogućnosti sustavne refleksivnosti koja samim time postaje oblik reformatorskoga djelovanja. Pasivnost za mene nije kategorija pristanka ili cinične građanske letargije, nego odbijanja suradnje. Odbijanja vlastite instrumentalizacije." Tako piše Nataša Govedić u svojoj knjizi "Veličanstveno ništa - dramaturgija depresije" koju ćemo promovirati u petak u 20 sati.
Koncept festivala je produbljen i proširen: sve više izlazi iz kazališnog/umjetničkog/idejnog i ulazi u društveni aktivizam s jasnom ideološkom porukom. Zašto?
- Upravo iz tog osjećaja depresije potaknute prije spomenutim suvremenim tokovima ne želimo još jedan niz umjetničkih produkcija koje mogu samo zavarati da postoji stvarna sadržajnost u društvu koje živimo. Želimo problematizirati stvarnost, od intimnog prema javnom i natrag, želimo se prepoznati kao zajednica ljudi, umjetnika, znanstvenika, aktivista, profesionalaca i zaljubljenika. Želimo dijalog i komunikaciju u kojem je umjetničko djelovanje medij suradnje i razumijevanja. Želimo živu scenu u suradnji s publikom.
Zato smo ovu godinu definirali kao skup borkinja i boraca u kojoj se otvaramo jedni drugima, a zatvaramo pred nasiljem i bukom mainstream mega produkcije svega i svačega. Želimo biti precizni i staloženi, mirni i dovitljivi, u nadi da ćemo rasti zajedno i da će se ta pasivna revolucija širiti kako bi u jednom trenu kliknula kao potencijal stvarne promjene. Zato je u programu tribina o nezavisnoj sceni, promocija ozbiljnog znanstvenog rada Nataše Govedić, hommage Borki Pavičević, muzičko-dramski manifest Dude Stojanović Glid "Najgore najbolje vreme" uz predstavljanje Pakovićevog "Papa Franje u hrvanju sa svojim anđelom" i premijere Teatra VeRRdi "Subverbal".
"Diskurzivni relej" je taj fluidni format koji je novina u filozofiji organizacije naše produkcije koji bi trebao stvarati temelje vidljivog rasta ideja, koje se daju formulirati u suradnji s publikom, dokumentirati i javno distribuirati. Nadamo se kontinuitetu i rastu zajednice i ideja koje ta zajednica zastupa. To su u prvom redu humanizam, antifašizam, poštovanje i poštenje te iznad svega odgovornost prema zajednici i struci.
Kako je došlo do suradnje s Pakovićem i koliki je njegov utjecaj na smjer razvoja festivala?
- S Pakovićem sam se upoznao pred par godina kad sam bio tehnički realizator gostovanja njegove predstave "Ibsenov neprijatelj naroda kao Brechtov poučni komad" u kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom. Oduševila me predstava, prepoznali smo se i umno i duhovno i odlučili razvijati to prijateljstvo kao profesionalnu suradnju. Realizirali smo predstavu "Othello: nezakonita liturgija", obišli cijelu regiju s njom, dobili nekoliko ozbiljnih, relevantnih i odličnih kritika i sad nastavljamo dalje sa Zlatkovim projektom "Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom" kojeg kao work in progress možete pogledati u petak u 22 sata nakon promocije knjige Nataše Govedić.
Što se tiče razvoja festivala i Zlatkovog utjecaja kod toga nema neke direktne veze, nismo zajedno konceptualno promišljali tu stvar, ne bi ni stigli koliko smo prezauzeti obojica, uglavnom smo se držali naših konkretnih projekata koji budu dijelom festivala. Ali naravno da posredno njegov utjecaj postoji, kao i utjecaj drugih ljudi koje cijenim i s kojima surađujem.
Festivalska premijera "Subverbal" autorski je rad tvoje kćerke Maruške Aras. Kako gledate na njezin rad i koliko je to za vas u smislu umjetničkog voditelja festivala određeni "uteg"?
- Nikakav uteg ne osjećam. To je autorski rad četvero mladih profesionalaca koji su upravo završili akademiju, Ema Crnić, Šimun Stankov, Boris Barukčić i Maruška. I silno me veseli da oni svoje vještine i mladost konfrontiraju neopterećeno na ovakvom festivalu, u ovakvom društvu, da budu svjesni društvenih odnosa u kojima djeluju, a da su time još uvijek neopterećeni i da nam svojim znanjem i mladenačkom slobodom i umjetničkom vještinom daju snagu i smisao u ovoj dramaturgiji depresije. Krenimo od njih, fantastični su i svojom premijerom, u nezavisnoj produkciji i svojim autorstvom otvaraju u četvrtak u 21 sat u Crkvi sv. Dominka ovaj veličanstveni skup u kojem ćemo se kroz pasivnu revoluciju reformirati.