O Julianu Zrniću prvi put pisali smo prije nekoliko godina. Tada srednjoškolac, zajedno s prijateljem Arijanom Paukovićem, pokrenuo je veliku akciju pomoći jednom vršnjaku koji je petnaestak kilometara od Zadra s obitelji živio u uvjetima nedostojnima čovjeka i vremena u kojemu se nalazimo.
Bilo je nešto posebno dirljivo u tom velikom i srčanom angažmanu dvojice, praktički još dječaka, koji su pokrenuli cijeli grad kako roditelji s dvoje djece još jednu zimu ne bi dočekali pod krovom koji prokišnjava.
Već tada bilo je jasno kako Julianova volonterska priča na tome neće stati. Naprotiv. Samo je dobio krila i energiju da pomaže dalje i više. Do koje mjere je predan humanitarnom radu najbolje će vam reći nagrada koju je svečano primio prije nekoliko dana: proglašen je najistaknutijim zadarskim volonterom u prošloj godini.
Socijalna samoposluga
Julian je danas 21-godišnjak, student treće godine Nautike i tehnologije na Pomorskom odjelu Sveučilišta u rodnom Zadru. Kako se zarazio volontiranjem, ne zna ni sam, ali priznaje kako je želja za pomaganjem oduvijek bila u njemu. Prvi ju je put osjetio kada je preko susjede saznao kako Socijalna samoposluga u samostanu svetoga Frane traži volontera koji bi pomogao u raznim poslovima, jer je broj korisnika nadrastao kapacitete kojima su raspolagali. Javio se, i kao 16-godišnjak ubrzo postao najmlađi volonter u samoposluzi gdje je kao "Katica za sve" odradio stotinu volonterskih sati. Zaprimao je i slagao hranu, radio s korisnicima, pomagao starijima u nabavi namirnica, pa čak i čistio prostorije kad je trebalo.
– Poseban je osjećaj nekomu pomoći i dati sebe, puno ljepši nego primiti. Da se ne lažemo, lijepo je i primiti, ali davanje je jače i puno te više ispuni. Uvijek sam u sebi imao razvijenu empatiju, osjećaj kako oko nas postoje ljudi kojima je potrebna pomoć. U jednom trenutku, mislim da sam tada bio 15-godišnjak, dotakla me i vjera, a kako se taj osjećaj samo pojačavao, počeo sam volontirati. Odmah mi je sjelo na prvu. Odličan je osjećaj kada kao pojedinac doprinosiš svijetu oko sebe uz spoznaju koliko puno možeš učiniti. I tako je krenulo.
Sljedeći je bio veliki humanitarni party ispred gimnazije za pomoć bolesnoj djevojci Anđeli Piplović gdje sam od prijatelja Karla Korone, koji je za taj projekt dobio i nagradu "Luka Ritz", puno naučio o tome kako organizirati volontersku akciju. Osjetio sam polet, vidio da se može. Tada sam rekao Arijanu: Ajmo i mi probati nekomu pomoći – veli nam ovaj simpatični momak.
Negdje baš u to vrijeme Zadar je pogodila nezapamćena poplava, pa je pomoć trebala na sve strane. Julian i Arijan čuli su za apel u Ljubačkim stanovima gdje je voda doslovno uništila obiteljsku kuću. Nisu dugo čekali. Skupili su ekipu, pituru i pojavili se ljudima na pragu sa željom da im pomognu. Opiturali su im uništeni dom, a usput i organizirali nogometni turnir na kojemu su skupili osam tisuća kuna za novi namještaj. Kraj priče pretpostavljate; stekli su prijatelje za cijeli život. U međunarodnoj volonterskoj inicijativi "72 sata bez kompromisa" Julian je aktivan već četiri godine, jedan je od koordinatora, a u šali dodaje kako im je postao i jedan od glavih pitura.
– Nema gdje nisam pituravao: slijepom profesoru na Viru, obitelji u Škabrnji, u Centru za rehabilitaciju u Svetom Filipu i Jakovu gdje mi je uvijek najljepše i najteže – iskreno će.
Ipak, za priznanje "Volonterska ruka", koje se dodjeljuje svake godine na Međunarodni dan volontera, kandidirala ga je Udruga slijepih Zadarske županije. I to ne slučajno. Pomoć i vedrina koju je ovaj mladi čovjek donio njihovim starijim članovima je nešto što se ne susreće svaki dan.
Pomoć slijepima
– Počelo je u vrijeme "lockdowna" kada sam naišao na oglas u kojemu su se tražili volonteri koji bi slijepim i slabovidnim sugrađanima donosili ono što im je potrebno. Prvo sam upoznao tetu Renatu, 80-godišnju ženu koja je potpuno slijepa zadnjih dvadeset godina, a živi sama. Njoj sam donosio hranu i lijekove. Kad je zahladilo, čuo sam i za tetu Vjeru na Poluotoku kojoj je jednom tjedno trebalo nacijepati drva. I kad je karantena završila, ostao sam im pomoćnik u domaćinstvu, evo baš danas idem kod tete Renate. Na starije ljude sam inače osjetljiv. Mislim da je to zbog moje babe Pave –govori ovaj poseban mladić.
Biti najbolji među svim volonterima, velika je stvar. Zato Juliana pitamo kakav je osjećaj dobiti ovakvo priznanje.
– Ma ne radim ja nikakva čuda nego obične stvari, kao i puno ljudi svakodnevno, ali, eto, mene je zapala ta nagrada. Osjećaj je dobar u svakom slučaju. A moram priznati i da od ovog priznanja imam i neke male benefite.
– Kakve to, ako nije tajna?
– Pa evo, trebao sam polagati ispit na faksu i prije ispitivanja profesorica mi kaže: "Kolega, čestitam na nagradi". Znao sam odmah da imam neki mali plusić. A jednom, kad je priča o nama bila na Dnevniku, odmah ujutro me prepoznala prodavačica u pekari. To mi je baš bila fora – smije se ovaj skromni i simpatični momak.
