Josip Butić bio je daroviti zadarski nogometaš i prvi Hrvat koji je zaigrao u Kini: Idem u Senegal, u klub čiji je vlasnik Dado Pršo

Zadarski nogometni nomad Josip Butić, za prijatelje Jole, nedvojbeno spada u skupinu iznimno darovitih igrača koji su u svijet "bubamare" krenuli sa Stanova. I to u podosta ranom životnom razdoblju...

- Jest, kadetski i juniorski, da tako kažem staž, odradio sam na Poljudu u momčadi Hajduka. I odmah moram kazati kako mi je trener Ivan Katalinić predlagao ostanak u seniorskoj momčadi, međutim, moja je procjena bila da je konkurencija iznimno jaka i da se neću moći nametnuti. Neki bi na mome mjestu, siguran sam u to, prihvatili, osobito iz razloga što su ljudi iz tadašnjeg vodstva Ivan Buljan i Vedran Rožić također bili za moj angažman. Čak su i financijski uvjeti izgledali dobro. Ali, prevagnula je moja želja da se okušam u nekom klubu gdje ću imati bolju minutažu. Izbor je pao na moj Zadar – počeo je Butić i nastavio o danima u matičnom klubu...

- Nije izgledalo nimalo loše prvu godinu, naprotiv, kao devetnaestogodišnjak imao sam praktički glavnu ulogu, bio prvi strijelac, davao odlučujuće golove. Baš je sve izgledalo kao u bajci. Onda su uslijedile dvije sezone toplo-hladno, međutim, moram priznati, za sve je kriva bila moja osobnost. Ili da budem posve jasniji, puno toga me stajala moja neprofesionalnost... Mlad, željan svakog drugog života! I umjesto da uživam u onome što mi nudi nogomet, moje su misli bile na drugoj strani, ne krijem, nisam kvalitetno živio i to je došlo na naplatu - iskren je Butić, koji se nakon Zadra preselio u Kinu i tako postao prvi Hrvat koji je istrčao na kineske nogometne travnjake.

- Kinezi su stupili u kontakt s ljudima iz Hajduka u želji da privuku nekoga iz njihove čuvene škole nogometa, pa me je Ivica Kalinić, koji me je trenirao u juniorima, predložio i pitao me hoću li prihvatiti taj izazov. Nisam previše razmišljao, bilo je to godinu nakon završetka Domovinskog rata, nekih tjedan dana poslije u Kinu je stigao Frane Amižić, s njime i Joško Bilić koji je igrao u mojoj momčadi. I zamislite gdje me ta kineska priča odvela - u Wuhan FC! A, nažalost, dobro nam je poznat Wuhan koji se najiše povezuje s pandemijom COVID-a 19. Ali, taj ću grad, koji je u to vrijeme imao 7,5 milijuna stanovnika, jednako kao i klub, pamtiti po izdašnom ugovoru. Koliko? Neka ostane tajna - nasmijao se Butić, koji je uživao dobar status kao bivši hajdukovac čija je razina kvalitete bila iznad suigrača.

- Prvo što sam primijetio bila je njihova visoka profesionalnost, a poslije ću vam otkriti o čemu se zapravo radilo, jednako i odlična tehnika, ali su u taktičkom smislu puno zaostajali. Onda su to nadograđivali brzinom i agresivnom igrom. Fizički, odnosno konstitucijski nisu mogli parirati nama Europljanima, niti su imali onu sportsku drskost kao mi Dalmatinci. Ali su bili iznimno korektni suigrači na terenu i izvan njega - prisjetio se Butić, istaknuvši kako su svaku utakmicu imali između 20 i 30 tisuća gledatelja.

- Praktički, na utakmicu su došli svi iz obližnje ulice u Wuhanu, šalim se naravno, publika je bila korektna, tek su se privikavali na dolazak igrača iz Europe i u nama su vidjeli Boga. Što se tiče ostalih uvjeta, opet iz razloga dobrih preporuka iz Hajduka, mogli smo birati hoćemo li živjeti u hotelu ili u njihovu kampu. Zašto to ističem? Njihovi igrači žive u dobro opremljenim kampovima, samo jednom, teško dva dana mogu biti sa svojom obitelji. Jasno, govorim o vremenu kad sam bio u Kini, vjerujem da je danas možda drukčije. Izabrao sam hotel uz koji je bio restoran s europskom hranom, tako da se nisam prebacio na kinesku kuhinju. Nije mi sjela, probao sam, ali bez odjeka, međutim, takva je bila prigoda da sam mogao birati. U nekom drukčijem scenariju sigurno bih jeo što i oni. Imali smo čak i svojeg prevoditelja - veli Butić, uz opasku kako je uspio naučiti one osnovne riječi ne samo za sporazumijevanje u igri, nego na ulici ili drugim javnim mjestima.

- I danas znam brojiti do sto. Nema smisla da sada nešto govorim, ionako nećete razumjeti. Nemojte se ljutiti, dobro me poznajete kao za..banta. Ali nije nam bilo do šale kad bi nas vozač vozio na trening... Tamo se u prometu juri, gledaš kako uhvatiti mjesto iza vozača da u trenutku, ne daj Bože, nesreće manje stradaš kad se skreće ulijevo, jer iz suprotnog pravca u stotinki sekunde doleti auto. Stvarno, na sve sam se morao priviknuti, tako da sam boravak u Kini shvatio kao služenje jednogodišnjeg vojnog roka u kojem ću biti dobro plaćen. Možete li zamisliti da smo u Šangaj putovali pet dana prije utakmice - zbori Jole, čija je momčad u konačnici rezultatski zakazala, pa su se preselili iz Prve u Drugu ligu....

- Vjerujem da bih produžio ugovor, međutim, u to vrijeme u drugoligaškim klubovima nisu mogli igrati stranci, onda je povratak u Hrvatsku bio prva opcija. Prihvatio sam poziv Segeste, živio u Zagrebu i putovao na trening u Sisak. Trener mi je bio Stjepan Deverić, klub je držao Đuro Brodarac, međutim, bilo je primjetno kako glavni sponzor "Ina" sve manje ulaže u klub, tako da nije slutilo na dobro - kaže Butić, kojemu je iduća stanica opet bio rodni Zadar. Zadržao se dvije-tri sezone, klub se vratio u Prvu ligu i onda je ponovno uzeo torbu u ruku i preselio se na Kantridu.
- U sportskom smislu Rijeka je moj najbolji odabir, imali smo dobru momčad, osvojili 2005. godine Kup, pobijedili Hajduka na Kantridi 2:1, u Splitu slavili s 1:0! Na Korzu nas je dočekalo između 80 i 100 tisuća ljudi, pravo čudo, jer nakon 27 godina u Rijeku je stigao pehar - kratko će o svojoj najboljoj epizodi Butić, koji je, kaže, rano prestao igrati nogomet, s navršenih trideset godina.

- Posvetio sam se trenerskom pozivu, deset godina vodio juniore Zadra, praktički sve što je vrijedilo prošlo je kroz moju školu, onda sam neko vrijeme bio pomoćnik, pa vodio Zadar kroz Drugu i Treću ligu. Na koncu i novoutemeljeni klub HNK Zadar, imali smo odličnu polusezonu i onda je došlo do raskida suradnje. Put me je odveo u NK Hrvatski vitez Posedarje, gdje sam došao u drugom dijelu sezone, ostvarili smo odličan rezultat, praktički, bili najbolja momčad u tom nastavku. Ljudi su me odlično primili, moram im zahvaliti na svemu, jednako vodstvu, igračima i navijačima - obziran je Butić, pred kojim je novi izazov. Odlazi u Senegal!

- Istina, moj prijatelj i kum Dado Pršo, čuveni reprezentativac Hrvatske, zajedno sa svojim francuskim partnerom kupio je jedan drugoligaški klub u Senegalu, gdje samo trebao već otići, ali je korona učinila svoje. Međutim, kako je tamo stanka, onda ću još malo pričekati da otputujem zajedno s Pršom koji mi je odredio ulogu koordinatora svih kategorija - veli Butić i pojašnjava...
- Praktički, svi bi radili prema mojem programu. Ne bih previše širio priču o tome dok ne dođem na lice mjesta, međutim, ono što mogu kazati jest to da bi klub trebao biti svojevrstan poligon za pripremu igrača koji bi poslije igrali u Francuskoj. Dado mi je rekao kako ću se ugodno iznenaditi jer su igrači odlično fizički pripremljeni, pravi Apoloni, kojima nedostaje ta taktička strana, u ovom slučaju privikavanje na europski, odnosno francuski stil igre i treniranja. Nedvojbeno, u svemu ću imati i pomoć mojeg drugog kuma Mikija Rapaića, zapravo, nas trojica, mislim i na Dadu, odavno imamo odlične odnose - zaključio je Butić najavu senegalske priče.