Biciklom do Rima za 11 dana - za timunom i pedalama proveo ravno 82 sata i 40 minuta!

Nakon punih 11 dana bez odmora, nakon 1500 prijeđenih kilometara i preko visinskih 10.700 metara, 10. lipnja, u 18 sati i 15 minuta, Ive Morović stigao je u Rim.

I ne bi u ovoj priči bilo ništa čudno ili neobično da se poznati zadarski meštar na Trg svetog Petra nije dovezao biciklom, nakon što je za timunom i pedalama proveo ravno 82 sata i 40 minuta!

Od 1. do 10. lipnja, od starta iz Zagreba preko Slovenije do Italije i ulaska u Vječni grad, Ive je odvozio svoje životno putovanje prepuno izazova i doživljaja, borbe sa samim sobom i osjećaja slobode koji će pamtiti dok je živ.

- Bilo je fizički izuzetno teško, bila je to borba za svaki kilometar, ali vrijedilo je svake sekunde - kaže nam nasmijani Ive s kojim smo jučer razgovarali na njegovu radnom mjestu, u legendarnoj zadarskoj brijačkoj radnji, gdje se vratio nakon što je, prvi put u životu, nakon 22 godina radnog staža, bio na godišnjem odmoru čak 14 dana u komadu! Već je i to samo po sebi bilo događaj.

Na put je krenuo sasvim slučajno, s ekipom iz Sabomora, iako će se kasnije pokazati kako ništa na ovom putovanju nije bilo slučajno. Iako biciklu voli oduvijek, najduža relacija na koju se do sada otisnuo bila je put Velebita i kvarnerskih otoka. Rim je bio puno veći izazov.

Izazov

- Ne treba u životu uvijek puno mudrovati. Kad ti se pruži prilika, prihvatiš je i kreneš. Tako se dogodila i moja priča s Rimom, spontano i slučajno - kaže Ive na kraju putu.

No, na početku, nije baš sve tako izgledalo. Zapravo, prvih pet dana bio je pravi pakao. Noge, koje su već malo načete dugogodišnjom nogometnom karijerom, nisu odmah bile spremne za toliki izazov. Bilo je trenutaka tih prvih dana kada je zbog bolova poželio odustati i vratiti se doma na sigurno, umjesto da kišne noći i neveru dočekuje sam, na cesti, u nekom nepoznatom gradu i tuđoj zemlji. Na sreću, u isto se vrijeme javljao i inat, dišpet, koji ga je samo tjerao dalje, kilometar po kilometar.

- Negdje sam pročitao da život počinje onog trenutka kad se makneš od komfora i sigurnosti na koju si navikao. I zaista je tako. Ovo putovanje bilo je kontra od svega onoga kako inače živimo, pomalo robotizirano. Ovdje ništa nisi mogao znati ni planirati, ne znaš ni gdje ćeš spavati ni što ćeš jesti. Sve je bila teška improvizacija. Samo voziš, put te nosi. Kilometar za kilometrom, dan za danom. Da mi je netko rekao da će mi lubenica biti najslađi obrok ikada ili da ću jedne večeri noćiti u luksuznom hotelu, druge u samostanu, a treće ispod vedrog neba s tisuću zvjezdica, sigurno mu ne bih vjerovao - kaže nam Ive i prepričava fimsku epizodu kada su, jedne maglovite i kišne noći, na putu iz Riminija u Firenzu, umjesto u planinarskom domu, završili u samostanu sv. Frane.

- Tražeći planinarski dom po mrklom mraku u šumi, naišli smo na fratre koji su nam rekli kako dom ne radi i da možemo kod njih prespavati u samostanu. Prvo nismo mogli vjerovati. Nakon što su nas smjestili u sobu, počastili su nas čajem i keksima, a ujutro, prije doručka, bili smo na misi u maloj kapelici. Bilo je malo smiješno, doduše, na misi nas četvorica i tri svećenika, ja u tajicama i japankama jer drugu robu nisam pripremio. Najbolje je bilo kad su nam podijelili pjesmarice da pjevamo. Nismo ih htjeli uvrijediti pa smo i mi pjevali na talijanskom - smije se Ive i dodaje kako mu je ta noć u samostanskoj sobici draža nego da je bio u hotelu s pet zvjezdica. Osim fratara, upoznali su pobliže i talijansku policiju koja im je pripremila nezaboravan izlazak iz Venecije pod rotirkama.

- Istina, u Veneciji smo se zadržali duže od planiranog. Pri izlasku se nismo najbolje snašli, tako da smo se u jednom trenutku našli na autoputu, a iza nas policija pod rotirkom. Srećom, bili su jako susretljivi pa su, samo zbog nas, zaustaviti kompletni promet na autocesti od četiri trake. Mislim da sam dovoljno rekao - priča Morović.

Zaustavili promet

Kad ga pitamo što mu je ostalo u sjećanju kao najbolji trenutak cijelog putovanja, Ive kaže:
- Bez sumnje, dolazak na cilj u Rim. Bio sam pun veselja i ponosa, znao sam da ono što sam prošao nije bilo lako. Bilo mi je drago i zbog ljudi koji su me pratili od samog početka, puno ti ta podrška znači dok si tamo negdje sam. Najteži mi je, s druge strane, bio početak i prvih nekoliko dana. Puno sam puta zapitao što meni to treba, kome se ja uopće dokazujem i zašto nisam mogao stati kući na miru. Ali sada, iz ove perspektive, ne samo da mi je drago, nego bih sve ponovno. S time da bih sada bez problema mogao odvoziti i 10 tisuća kilometara - zaključuje Ive.