„Lijepa riječ i željezna vrata otvara” i „Gost je uvijek u pravu”, ove dvije poslovice povezale su se u jednu turističku priču koja nam dolazi iz Starigrada Paklenice, a kreirao ju je tamošnji iskusni ugostitelj i hotelijer Zoran Katić, vlasnik poznatog malog obiteljskog hotela Vicko. Bez brige, nije se nitko svađao i lemao, nitko se nije potukao pred gostima, ova je priča puno, puno ljepša...
- Svako se jutro ustajem prije 4.30 i prije deset dana zateknem na ležaljkama i jastucima ispred hotela, spava troje motorista. Polako da ljudima ne šuškam, pogasim svjetla koja su bila upaljena noću. Ipak, čuo me jedan od njih, trgne se i progovori, po naški: „Oprostite ima li soba?”
„Nažalost nema”, odgovorim mu, „ali samo vi lezite i odmorite se. Kad malo odmorite, dođi gore na kavu, ja ću vas počastiti, a možete poslije i doručkovati”.
Krene on postavljati stolove po terasi za doručak gostiju hotela, kad eto motorista po tri kave. Nakon što su popili kave, odlože šalice na stoliće i nastave dalje još malo spavati. Za to vrijeme Zoran odrađuje doručak za 70-tak gostiju, a bajkeri i dalje spavaju. Kad eto njih oko 9 sati, dolaze na doručak.
- Pita on mene što možemo jesti, a ja kažem što god je postavljeno, poslužite se. Doručak je deset eura, jedite i pijte što hoćete. Nakon što su pojeli, sjeo on do mene, kaže, možemo li popričati. Doznajem da su se vraćali su se iz Budve i do Starigrada u 4 sata ujutro, svakih pola sata stajali su i tražili gdje mogu prespavati. Već ih je i umor počeo svladavati, jer je špica sezone i sve je bilo zauzeto. Ali najviše se naljutio baš u Budvi na benzinskoj crpki. Njegova cura trebala je u wc, da bi joj zaposlenica kazala kako ne može koristiti toalet ako ne utoče gorivo. Motocikl mu je bio pun goriva i nije mogao još natočiti. Rekao im je na crpki da je Albanac koji živi u Zurichu u Švicarskoj i da tako nešto nikad nije doživio na putu – prepričava Katić.
- Potom mi je rekao kako namjeravaju krenuti dalje prema Italiji, ali sam mu odgovorio kako ne dolazi u obzir jer znam što je umor s obzirom da sam i ja nekad vozio motor. Sve su sobe bile popunjene i nisam im mogao ponuditi smještaj, ali sam predložio da se odu okupati u more i malo osvježiti, te da se potom istuširaju u jednoj sobi koja se to jutro ispraznila, prije nego što se pripremi za nove goste. Rekao sam im da slobodno uzmu i ručnike za plažu na recepciji. Nije mogao vjerovati – kaže Katić.
Nakon kave, uzeli su ručnike i otišli se okupati. Kad su se vratili s plaže, krenuli su u jednu sobu na tuširanje i dok su se tuširali jedan po jedan, ljubazni im domaćin donese još po jednu kavu.
- Upitao me koliko treba platiti za uslugu, kažem ja: 30 eura. Tri doručka. Ali što s kavama, ručnicima, tuširanjem... To treba platiti? - pita me. Ne treba platiti, uzvratim, rekao sam da se morate odmoriti prije puta. Sjednemo mi i pričamo uz kavu o svemu i svačemu, već smo prešli i na ti, kad usred razgovora iznenada će:
- Znaš što prijatelju, ti si od danas moj brat! Ja sam ti šef svih motoklubova za Švicarsku. Ovaj tu motor sam nedavno kupio, vrijedan je 75 tisuća eura.
Potom zamoli curu Francuskinju da ode do motora i donese platenu vrećicu. Istrese iz nje tri srebrna prstena, ručni rad, vidjelo se, vrlo stari.
- Ja sam ti ova prstenja dobio od svog pokojnog djeda, prošao sam s njima čitav svijet, a nitko me nije primio kao ti. Zato sam ti rekao da si ti od danas moj brat i ovaj jedan prsten je za tebe – on će iznenađenom Katiću.
- Kažem ja, ma ne dolazi u obzir da to uzmem, ali on inzistira. Nekako neopazice ode do recepcije i ostavi 100 eura i taj prsten. Prije polaska dao mi je svoju vizit kartu kao šef moto klubova u Švicarskoj.
- Jamčim ti da ću ti ove godine još sto ljudi dovesti. Ne samo to, nego ćemo i posao napraviti – poruči na kraju.
- Pozdravimo se i odu. Doduše, zagubio sam negdje njegovu vizitku, ali javit će se on. A prsten čuvam u sefu – kaže hotelijer iz Starigrada, uz zvuke brojnih motocikala u prolazu Jadranskom magistralom koja vijuga ispod Velebita, a omiljena je ruta motorista iz čitavoga svijeta.
Jedan od njih, dobro će je pamtiti.