Da živimo u neka druga vremena, ovo bi bila mala diskografska senzacija: Branimir Džoni Štulić “pustio” je u život desetak dosad neobjavljivanih snimki “Azre” iz rane faze kultnog novovalnog benda.
I to ne na bilo kakvom nosaču zvuka, nego na svom YouTube kanalu, koji mu je već godinama glavni medij komunikacije sa zainteresiranom publikom, da ne kažem sljedbom, znamo li da se fanatično praćenje “Azre” prenijelo i na generacije koje Štulića i njegov bend nikad nisu vidjele, a ni slušale uživo. Uostalom, pogledajte sadržaj komentara ispod pjesama, i sve će vam biti jasno.
Nakon što je prije nekih godinu dana stavio na YouTube “pročišćene” snimke albuma “Krivo srastanje” (iz 1983.), nedavno je svojim fanovima priuštio užitak slušanja po nekima i svog najboljeg albuma, “Filigranskih pločnika” (izvorno objavljenih 1982. godine).
Usto, pustio je ujedno u optjecaj i kompilaciju koju je prigodno nazvao “Azrino sunčano dno”, s ravno pedeset pjesama (i 135 minuta glazbe), u koju su uvršteni i početni “Azrini” singlovi “Balkan”/”A šta da radim”, prvi “Azrin” album koji je nosio ime benda (1980.), neke pjesme sa “Sunčane strane ulice” (1981.) te koncertni “Ravno do dna” (1982.), po mnogima i najbolji album uživo u povijesti diskografije i Hrvatske i bivše Jugoslavije, s rockerskom energijom i gotovo punkerskom silinom koja impresionira i danas.
Zanimljiva je i fotografija kojom je Štulić odlučio “ilustrirati” “Azrino sunčano dno”: riječ je o nepotpisanoj fotografiji sa splitske Pjace, gdje je početkom osamdesetih “Azra” očito imala nastup usred dana, vjerojatno u sklopu kakve Jugotonove promocije. U prvom planu je Štulić s neizbježnim “rejbankama” na nosu, a oko improvizirane bine tiskaju se i brojni slučajni prolaznici, među ostalima, čini se, i tada mlađahni Dino Dvornik...
Ima u ponuđenom materijalu pravih bisera, koji će oduševiti fanove, usputne slušatelje i one koji naknadno i o svom poslu pohađaju “nastavu” u klasi profesora Štulića vjerojatno ugodno iznenaditi – od dosad neobjavljivane live verzije pjesama “Prokleto ljut”, “Jablan”, “Žena drugog sistema”, “Lijepe žene prolaze kroz grad”, “Kurvini sinovi”, “Obrati pažnju na posljednju stvar”, “Sjaj u kosi” (koju Štulić zafrkantski najavljuje kao “šansonu na new wave način”), pa do “Poljubi me”, koja ovdje, s višeglasjem u refrenu, zvuči moćnije od svih verzija koje smo dosad imali prilike čuti. Dakle, našlo bi se pjesama za samostalno CD izdanje...
Pa tko bi propustio takvu komercijalnu prigodu? Naravno, Štulić!
Kad čovjek čuje žustrinu kojom odišu snimke rane “Azre” u najpoznatijoj postavi (Štulić – Hrnjak – Leiner) i Džonijeve verbalne rafale, teško se ne prisjetiti svojedobnog Štulićeva intervjua u kojem je gorljivo branio svoju tezu da je upravo on bio i rodonačelnik repanja i “storytellinga” na ovim prostorima)...
I što je najvažnije, sve to napokon u kvalitetnoj zvučnoj “garderobi”.
Nakon što nas je, ruku na srce, godinama maltretirao s kućnim snimkama što loše što očajne kvalitete i produkcije (i pritom obavio vrijedan posao stavljanja na jedno mjesto male antologije narodnih pjesama bivše države, makar i traljavo snimljenih), Štulić je očito odlučio objaviti i sve svoje albume, što će reći da je definitivno digao ruke od uzaludne borbe s izdavačima, koje godinama optužuje da zarađuju na njemu i ne isplaćuju mu dio za koji on smatra da mu pripada.
Makar se pritom on sam više bavio moraliziranjem i javnim zapomaganjem, nego pravnom borbom, zbog čega je u startu bio osuđen na donkihotovsku poziciju u srazu s izdavačima koji su njegovo fizičko odsustvo i stacioniranje u nizozemskom Utrechtu, kao i činjenicu da nema državljanstvo ni jedne od država nastalih raspadom Jugoslavije, iskoristili za samovoljno reizdavanje “Azrinih” i Štulićevih starih albuma, periodično slaganje i štancanje raznih kompilacija s njegovim pjesmama...
Kontraverzna biografija rock pjesnika u dobrovoljnoj izolaciji (ostrašćeni fanovi će reći: Eto, vidiš, još jedan dokaz da je bio ispred svog vremena, ha!) ponukala je i brojne publiciste na pisanje njegovih biografija (od Hrvoja Horvata, preko Kruna Petrinovića, zatim i grupe autora koja stoji iza biografije “Nemir i strast”, Ivana Ivačkovića koji je objavio knjigu “Između krajnosti” te Kamenka Pajića koji potpisuje fotomonografiju “Džoni”). Neki kako bi mu odali počast, drugi kako bi nešto zaradili, svatko po svojoj savjesti.
Kako bilo, svako toliko, u Hrvatskoj ili u Srbiji se pojavila neka “ultimativna” Štulićeva biografija, na koje on u pravilu reagira onako kako je iskomentirao posljednji takav pokušaj srbijanskog novinara i publicista Ivana Ivačkovića, nazvan “Između krajnosti”.
– To se službeno zove vodič kroz albume i nema veze s mojom biografijom. On ne zna ništa o meni – odbrusio je iz Nizozemske Štulić.
– Ja tu knjigu nisam čitao, ali znam da ima 250 stranica i dvadesetak fotografija, što znači da ima još manje pisanih strana od 250. Tako se popunjava prostor. Ja sam izdao četrnaest albuma, tako da se gotovo cijela knjiga može ispuniti fotografijama. Ne znam što on uopće može imati o meni, osim onoga što može skinuti s albuma i onda nešto pričati o tome... – kazao je Štulić u intervjuu “Ninu” na tu temu, dodajući ga ne zanimaju državljanstva koja mu se nude s ovih geografskih širina, a da mu Jugoslavija ne nedostaje.
– Izgleda da sam se za**bao totalno, jer da sam znao da će sve ovako ispasti, vjerojatno bih igrao badminton! – kazao je Štulić u zadnjem autoriziranom intervjuu, prije dva mjeseca.
Istina, svakih nekoliko mjeseci se u medijskom prostoru pojave neki “intervjui” s njim, nastali uglavnom kroz iscrpljujuće pokušaje prijateljskog nagovaranja na intervju, što bi Štulić uglavnom odbijao, no kako je u isto vrijeme i dovoljno jezičav i težak na spuštanju slušalice, na kraju su mnogi takvi pokušaji bili plasirani kao “ekskluzivni” razgovori s rock legendom koja je umjesto mogućnosti unovčavanja stare slave, eto, izabrala osamu. A samo njegova posljednja dva “albuma” na YouTubeu u nešto malo više od mjesec dana vidjelo je više od 330 tisuća ljudi.
Dakle, jasno je da tu itekako ima prostora da, poput recimo Gorana Bregovića ili Darka Rundeka, koje je početak rata u devedesetima također zatekao u bijelom svijetu, i on “oživi” karijeru, ujedno i stabilizira kućne financije. No, Štulić je tu ostao dosljedan sam sebi. Bilo da je riječ o čvrstom svjetonazorskom stavu, razočaranju ili tek tvrdoglavosti, činjenica je da nije popustio ni pred jednom ponudom. A bilo ih je...
Opet, istodobno Štulić pozorno prati sve što se o njemu piše, o čemu svjedoči i pomna selekcija novinarskih tekstova svih žanrova u jednoj od knjiga njegova znamenitog četrnaestoknjižja (“Govorili su o Džoniju”), koje je – megalomanski, a i kako bi drukčije – objavio u izdanju beogradske kuće Plato Books. Pogađate, i ta je “veza” završila Štulićevim teškim optužbama na račun izdavača koji ga je navodno izigrao, otisnuo i prodao više kopija no što je njemu bilo znano...
‘Poruka u boci’
Inače, spomenuto četrnaestoknjižje, sastavljeno od zbirke svih pjesama “Azre”, ali i Štulićevih prepjeva i prijevoda Homera, Tukidida, Herodota, Empedokla i brojnih drugih klasičnih autora, filozofa i povjesničara iz antike i kasnijih razdoblja, neki su kritičari ocijenili kao u svakom smislu bezvrijedno štivo, zamjerajući mu u startu nedosljednosti u praćenju metričke i ritmičke strukture originala (uz jasnu poruku između redaka: žalibože izgubljenog vremena!), dok su drugi u tome skloni pronaći tragove autorove genijalnosti.
U svakom slučaju, tih četrnaest knjiga Štulićeva je svojevrsna poruka u boci, preporuka što bi valjalo čitati i proučavati, a ujedno i odgovor zašto više ne snima albume. Ujedno, stotine i stotine stranica zapravo odaju o tome kako je ubijao vrijeme u dugim, besanim noćima na sjeveru Europe... I definitivni dokaz da na nekoj razini ipak želi komunicirati s ovdašnjom publikom, čak i kad odrješito negira bilo kakvu mogućnost povratka s gitarom u ruci.
Ako ništa, možda bi njegovi živopisni prepjevi “Ilijade” i “Odiseje” s ubačenim psovkama i frazama iz današnjeg slenga mogli srednjoškolcima približiti klasičnu lektiru.
- Homer je sigurno Ilijadu i Odiseju/Napisao i otud je postojao ali zbog/Prevođenja kada se jedan zajebe a drugi/Prevede ispada ko da su ga mnogi radili/Otud umjetni jezik kojim nisu govorili... - pojasnit će sam Štulić u čemu je najveći problem današnjeg čitatelja kad takve knjige uzme u ruke.
Pa tako u desetom pjevanju “Božanske Ilijade via Homer” kaže: “I mi jebadu mnogi podnositi moramo. Ako/nam već Zeus pri rođenju znatnu teškoću podari,/za nevolju nas bar obdari, jer kako bi izdržali?”.
Sedamnaesto pjevanje sadrži i ove retke: “I tebi ću tako, jado, staneš li mi/nasuprot snagu razglobiti, nego, briši, kažem ti,/u mnoštvo giljaj i gledaj da se sa mnom ne srećeš više,/da te kakvo zlo ne bi snašlo, je l’ ti to bar gluperdo/jasno? Jedino se budale opamećuju kasno”.
U knjizi “Kali Juga” bavi se, među ostalim, posebno i poviješću Hrvatske i Hrvata, tj. citira i Konstantina Porfirogeneta:
“Dakle, od davnina je Dalmacija počinjala/od dračkih međa il od Bara, i do istarskih je/gora dosezala, a širila se do rijeke/Dunava. Čitav taj kraj je bio pod vlašću Rima”...
No, ako moramo sintetizirati njegov odnos prema bivšoj mu domovini, to bi bila ogorčenost, koja negdje izbija kroz ironiju, negdje kao oporo razočaranje i teški cinizam. Ili kako sam kaže u “Smijurijadi”:
- Nevjerojatno kako je svatko tko je sa mnom bio/U životu uspio, stoga nije čudo da mi se/Ponekad da sam zlatna ribica naprosto nametalo/Mada više se o njihovom doušništvu radilo/jer to društvo za ništa drugo nije bilo sposobno.
No, iz svega priloženog i upravo objavljenog je više nego jasno – ako se i ne kani vratiti među nas, Štulić nam ipak još uvijek ima što za poručiti.