Neda Ukraden i u 72. godini jednako plijeni pojavom, nastupima, ali i izjavama, komentarima. Njezina biografija je uzbudljiva u estradnom i životnom smislu, obožavatelji joj se broje u milijunima, ali mnogo je i onih koji joj zamjeraju neke stvari iz ratnih godina i kao da se izvjesnih osuda nikad neće riješiti.
Nedavno je izdala autobiografiju koja nosi naziv njenog najvećeg hita "Zora je svanula”, a za portal Azra dala je veliki intervju, u kojemu je otvoreno odgovorila na mnoga pitanja.
"Najzgodnija baka na Balkanu", kako joj mnogi tepaju, knjigu je pisala skoro tri godine, pažljivo birajući i sklapajući kockice mozaika svoga života od najranijeg djetinjstva u rodnom Imotskom pa do 1992. godine, koja je potpuno promijenila njezin život, baš kao i živote mnogih.
– To je roman života, prije svega moga, ali može biti bilo čijeg tko je bio stanovnik jedne zemlje koje više nema i jednog grada u kojem neplanirano više ne živi, a koji je volio, ulagao u njega, vjerovao u budućnost.
Ovo je priča o tome kako se ljubav prema svom gradu i sredini doživi kao kazna, jer smo ja, moje dijete i moji roditelji u nepunih mjesec ostali, ne samo bez imovine, nego i bez snova i uspomena. Gdje si bio, nigdje, što si radio, ništa – ispričala je Ukraden na početku vrlo otvorenog razgovora za magazin "Azra".
Je li Vam pisanje o nekim događajima posebno teško palo?
– Nije bilo lako dok sam pisala knjigu proživljavati ponovno tužne i neugodne situacije, posebno te tragične 1992. Naime, kada sam tog travnja 1992. po povratku s turneje po Švedskoj, silom prilika i neočekivano ostala na beogradskom aerodromu, nemoćna da poletim za Sarajevo, jer avioni od početka mjeseca više nisu letjeli za Sarajevo, nisam ni slutila da će od tada moj život, kao i ta karta, neplanirano postati “one way ticket”. Nisam mogla pretpostaviti da više nikada neću prijeći prag svog novog, lijepo opremljenog stana na sarajevskim Ciglanama, koji sam te 1992. zaključala i krenula na koncerte u Švedskoj. Nisam ni slutila da ću svoj lokal i stanove na Ilidži i u Lužanima, sve prepune, kao i poslovne prostore na Ciglanama, otada vidjeti samo na papiru i da će mi otac, u 69. godini života, umrijeti od tuge za svojim domom, svojom Ilidžom.
Džaba nagrada “najpopularnija Sarajka” lista "Svijet“ iz listopada 1991., džaba brojni koncerti i svi naši apeli za mir, džaba vjera u suživot. Mržnja, ljubomora, zavist bili su, ipak, presudni u tim vremenima, a trebalo je i nekako opravdati pljačku i uništenje svih naših dobara, svega što smo generacijama, godinama moji roditelji i ja stjecali.
Jeste li dobili odgovor na pitanje zašto ste postali "neprijatelj“ grada koji volite?
– Kada provedeš trideset godina života u jednoj sredini, gdje odrastaš, školuješ se, počneš karijeru, doživiš ljubav, brak, rodiš dijete, stekneš popularnost izvan granica zemlje, onda smo možeš voljeti tu zemlju i taj grad. Tim više što si sretan da svoj uspjeh i zarađeni novac od pjesama i turneja po cijelom svijetu uložiš ondje gdje vjeruješ da si voljen i cijenjen i gdje vidiš budućnost sebe i svoje obitelji.
A onda, u nekoliko dana, doživiš sve najgore i još budeš kriv jer si ostao tamo gdje si se zatekao, jer pokušavaš nastaviti život, brinuti o svom dvanaestogodišnjem djetetu i starim roditeljima. Kako se od najpopularnije Sarajke u listopadu 1991. postaje omražen nekoliko mjeseci kasnije, najbolje pitati one koji su izmišljali razne laži i uvrede svih tih godina. No, sreća pa sve te izmišljotine nisu mogle trajati dovijeka, jer je istina koja je bila sasvim drugačija, morala kad-tad izaći na vidjelo.
Naravno, nije bilo lako to sve izdržati, tim više što sam i u Beogradu doživjela mnogo neugodnosti, paljenje lokala, puno nerazumijevanja. Strašna vremena! Bilo, ne ponovilo se! No, život ide dalje, nauče se neke lekcije, pa u ime ljubavi obitelji, publike, u ime dobroga i pozitivnog, nastaviš dalje. Teško je kad izgubiš nekog bliskog, sve drugo može se vratiti, obnoviti, zamijeniti.
Život koji sam živjela u Sarajevu za mene je bio nezaboravan i poslužio mi je kao inspiracija da 1993. napišem pjesmu “Sarajevo, Sarajevo, gdje je moja raja”, koju sam snimila s grupom "Regina“ i koja je kultna pjesma mnogih koji su se silom prilika raselili širom svijeta, i koje sretnem na svojim koncertima.
Koliko često dolazite u Sarajevo, imate li još svoju raju i neka mjesta koja morate obići?
– Kad god mogu rado svratim u Sarajevo. Imam, naravno, još dragih ljudi s kojima mogu popiti kavu. U kontaktu sam sa svojom generacijom maturanata Treće gimnazije u Sarajevu koju sam pohađala. Iako smo rasuti po svijetu, čujemo se, vidimo se kad možemo i sretni smo što smo zadržali ljubav i poštovanje jedni prema drugima.
Lijepo mi je sresti drage kolege s kojima sam često pjevala, družila se. Nažalost, mnogih više nema, pa mi je bila želja da u toj svojoj knjizi zapišem nešto od tih naših druženja, suradnje, prijateljstava. Recimo to da mi je draga Jadranka Stojaković napisala “Oči tvoje govore”, a Kemica Monteno “Ne budi me noćas” uz još mnogo detalja o Sarajevu i našem životu u njemu, nalazi se u mojoj knjizi “Zora je svanula”.
Smatrate li se sretnom ženom?
– Beskrajno sam sretna jer sam uspjela stvoriti divnu obitelj, odgojiti u tuđem svijetu kćer kojoj sam bila i otac i majka i koja je moj najveći uspjeh, školovati je, omogućiti joj da bude zrela, stabilna osoba i divna majka i supruga. Ponosna sam na njen brak, na mog zeta, a njihova dječica, moje unuke i unuk, moja su najveća radost.
Ponosna sam i na dugotrajnu, bogatu i respektibilnu karijeru koja je davno prešla granice nekadašnje Jugoslavije. Da mi je neko rekao da ću i poslije 70 –te biti zanimljiva i raditi kao u najmlađim danima, rekla bih da se šali. Ali istina je, i to je nešto što me čini zadovoljnom, ali i zahvalnom.
Godine Vam ne mogu ništa, svoje fanove oduševljavate izgledom. Koja je Vaša tajna?
– Nema tajne za izgled, samo posvećenost, trud i rad da se to što mi je majka priroda dala, očuva, održi što duže i bolje. I vježbe, i njega i ishrana. Samo od sebe neće ništa. Ali, nema te kozmetike ni zahvata koji može da izbriše ako ste nesretni, zli, neispunjeni. Tako da sreća, zadovoljstvo sobom, svojom obitelji, svojim poslom, sigurno se vidi i na licu.
Imate li neko omiljeno jelo?
– Obožavam kuhati i jako se trudim da, koliko mi to okolnosti i obaveze dozvoljavaju, sebe i svoje ukućane obradujem zdravim i ukusnim jelima. Riba je veoma zastupljena, svi specijaliteti mediteranske kuhinje. Izbjegavam prženo i pečeno meso koliko je moguće, kao i tijesta. Ali željna ću ostati pite, jer je obožavam, iako je ne smijem jesti, jer odmah vaga “ode u crveno”, priznala je Neda Ukraden u velikom razgovoru za Azru.
