Zašto Zadarska nadbiskupija ne slavi blagdan gradskog zaštitnika sv. Zoila?

Zadarska nadbiskupija, pa tako i Zadrani posljednjih 100 godina ne slave blagdan sv. Zoila, starim Zadranima najomiljeniji svetac - zaštitnik siromašnih Zadrana čiji je visok postotak siromaštva u ukupnom broju stanovništva kako u prošlosti, tako i danas, iznosio preko 20 posto.

Visok postotak siromašnih Zadrana u prošlosti bio je imanentan feudalnom uređenju, ali ne bi trebao biti danas u Republici Hrvatskoj koja se deklarira socijalnom državom. Naime, današnji siromašni Zadrani uglavnom su osiromašeni posljednjih 25 godina pljačkom koja im se dogodila.

O sv. Zoilu pisao je zadarski svećenik Carlo Federico Bianchi (obnašao je službu Božju u crkvi sv. Šime u Zadru, preminuo 1892. godine) u svom djelu Zara Christiana (Kršteni Zadar) iz 1877. godine gdje spominje da priču o sv. Zoilu, nije moguće ispričati bez priče o sv. Krševanu i sv. Stošiji. «Anno 291. Le tre sorelle Agape, Chiona ed Irene, ilustri per nobilta e sanita, contemporanee d' Anastasia, Grizogono e Zoilo, suffrono il matritio del fuoco a Tessalonica per ordine di Diocleziano»

Osim što su zaštitnici istoga grada (Zadra), ovo troje svetaca živjelo je u istom vremenu, te su se za zemaljskog života znali i pomagali jedan drugome. Krševan i Stošija, oboje pripadnici bogatog rimskog plemstva i kršćani, bili su prijatelji i promicatelji kršćanstva. Prema kršćanskoj predaji Krševan je Stošiju podučavao kršćanskoj vjeri te ju je tješio i hrabrio pismima kada je bila zatvorena u kućnu tamnicu u koju je bacio njezin suprug - nevjernik, jer se nije htjela odreći kršćanstva. Kako se u to vrijeme pripadnici kršćanske vjere nisu smjeli deklarirati javno, tako je i sv. Krševan svoju vjersku pripadnost tajio. No, kada se ipak saznalo da je kršćanin, ponuđeni su mu visoki položaji ako se odrekne kršćanstva. On je to odbio te je nakon utamničenja pogubljen odsijecanjem glave, a vlasti su naredile da se ne smije pokopati, nego da mu se tijelo baci u more.

U to vrijeme u Akvileji živio je mladi svećenik Zoilo, kojemu se u snu ukaže Krševan, te mu otkri gdje je njegovo tijelo i odsječena glava. Zoilo je prema snu pronašao tijelo koje se čudesno spojilo s odsječenom glavom te ga je potom sahranio u dvorištu svoje kuće. Nakon smrti Krševan se u snu obratio Stošiji, zamolivši je da tri sestre mučenice Irenu, Agape i Kijonu povjeri na brigu upravo Zoilu, tako da su se svi troje povezali i isprepleli životne priče. Zanimljivo je kako su i u budućnosti njihova imena ponovo združena u zaštiti njihova grada – Zadra, jer rijetki su gradovi s četiri zaštitnika (četvrti zaštitnik Zadra je sv. Šime), a još je manje vjerojatnost da su ti zaštitnici u svojim zemaljskim životima bili prijatelji.

Nakon staračke smrti Zoilo je najprije sahranjen u Akvileji te se njegovo tijelo, zajedno s Krševanovim relikvijama, prema kroničarima Bonifaciju i Frani Grisogonu, 649. godine seli u Zadar. Prema pisanju Bianchia nakon dolaska tijela sv. Zoila u Zadar, koje je bilo smješteno u crkvi sv. Marije Velike, Zadrani su ga počeli štovati kao zaštitnika i nije bilo nijedne crkve bez njegova kipa ili slike. Nakon rušenja crkve Sv. Marije (zbog gradnje današnjih gradskih zidina 1536 -1567. godine) njegovo tijelo prebačeno je u manju crkvicu Sv. Roka, gdje se čuvalo u kamenom sarkofagu, a dio relikvija prenesen je u benediktinski samostan Sv. Marije, da bi nakon toga nadbiskup naredio da se tijelo u kamenom sarkofagu prenese u Katedralu.

Bilo je to 16. prosinca 1622., kada se taj datum počeo obilježavati slavljem. "Anno 1632. 16. decembre il venerabile corpo di S. Zoilo, che giaceva in un'urna di pietra nella navata sinistra della chiesa, ormai distruta di S. Simeone, detta di S. Rocco, fu solemente riconisciuto dall' arcivescovo Ottaviano Garzadori, alla presenza dei magistrati e primari della citta e del clero di Zara e con procesione generale transportato in arca si cipresso nel Santunario della chiesa metropolitana».

U vrijeme adventa u Zadru, svećenstvo iz četrdesetak crkava,(benediktinski, franjevački i bogoslovni samostani) i visoko plemstvo uključivalo se u procesiju darivanja (obuća, odjeća, platno, plugovi, poljodjelski alat, pšenica, brašno, ulje, šećer, sol, dvopek, forinta…) radi zahvale puku ( težaci, ribari, sitni trgovci, obrtnici, posluga, pastiri, gradski pjevači, svirači i sirotinja) koji ih je tijekom cijele godine vjerno služio, kopao njihove njive, vrtove, vinograde, voćnjake, lovio ribu, čuvao njihovu djecu i blago.

Na primljenim darovima pučani, posebno sirotinja bi im se procesijom kroz Poluotok, obilazeći crkve, samostane i palače, zahvaljivali pjevajući pjesme zahvalnice, veličajući kršćansku ulogu bogatog plemstva u međusobnoj slozi s narodom. 16. prosinca na blagdan sv. Zoila ova manifestacija bi kulminirala u veličanstvenoj poslijepodnevnoj procesiji kada bi svi pučani na Poluotoku zaključali svoje stanove, i priključili se procesiji kako bi molitvom i klanjanjem u crkvama u kojima se nalazio kip ili slika sv Zoila ( svo četvero sveca zaštitnika Zadra postavljeni su u atriju zgrade Gradske uprave i na oltaru crkve sv. Krševana u Zadru ) molili da bi im se i slijedeće godine njihov blagdan obnovio.

Molitva i bojazan zadarskog puka da im se blagdan njihovog najomiljenijeg sveca sv. Zoila ne ukine imala je itekako osnove. Naime, pape su zabranjivale slavljenje sv. Zoila zbog liturgije pučana na hrvatskom jeziku. Sjetimo se pape Inocenta III. kad je 1202. poslao križare da sruše Zadar jer mu nisu pokorni ( zadarski puk je 1.177. godine dočekao papu Aleksandra III na Liburnskoj obali pjevajući mu kantike i laude na hrvatskom jeziku, a ne na latinskom što se papi Inocentu nije svidjelo), ili intervencija nadbiskupa Zmajevića, koji je preko kanonika Ivana Tranzligera godine 1.714. tražio od pape da se slavljenje sv. Zoila u Zadru obnovi, što je papa i odobrio.

Slavljenje blagdana sv. Zoila u Zadru prestalo je talijanskom okupacijom Zadra (4. studenog 1918.) kad je nova vlast zabranila službenu upotrebu hrvatskog jezika, izvršila prisilnu talijanizaciju (poslije Rapalskog ugovora 1920. mnogo je obrazovanih Hrvata napustilo Zadar), Hrvatima zabranila ulaz u kazalište Verdi pa se tako ugasio blagdan sv. Zoila kojeg je Zadarski puk, usprkos čestim zabranama slavio.

Za razliku od bogatog zadarskog plemstva, veleposjednika koji su u prošlosti Zadra pomagali siromašne Zadrane da prezime, da prežive, današnji bezdušni (hrvatski i zadarski) tajkuni bez grizodušja, njih 280 multimilijardera, kako piše na stranici 10 i 12 u nedavno objavljenoj knjizi DEMOCID „ Samo je njih 5-6 posto koji su svoju imovinu zaradili poštenim radom (…).

Početkom stvaranja Republike Hrvatske imali smo oko 4,5 milijuna stanovnika (demos). Ove godine (2017.) ima nas oko 3,8 milijuna, a možda i manje. To nitko ne zna, birački spiskovi imaju stotine tisuća lažnih i nepostojećih glasača. Trend ubrzanog osiromašenja i s tim naglog porasta bolesti i bržeg umiranja, kao panični, egzistencijalni bijeg mladih iz zemlje ukazuje da ćemo za deset godina imati oko 2,5 milijuna“. Demograf Anđelko Akrap je u Slobodnoj Dalmaciji od 25. studenog 2017 samo potvrdio ono što piše DEMOCID: „Ovaj put vodi u propast, najprije ćemo ostati bez mirovina, a onda nestati kao narod“.

Teško je pretpostaviti vrijeme konačnog kraja i ponovno naseljavanje nekog novog demosa na ovom opustošenom području zapadnog Balkana. Teško je reći, jeli to Božja pravda ili nije? Kažu svaki narod zaslužuje ono što ima. Generacije sluga rezultirale su sluganskim genom u hrvatskom narodu. Uvijek su nam gospodari, vladari, knezovi, kraljevi ili carevi govorili njemački, mađarski, latinski, talijanski, pa i francuski. Hrvatski vladari nisu znali niti htjeli govoriti hrvatskim jezikom. U Hrvatskom saboru prvi puta čuo se hrvatski jezik tek 1848. godine.

Obnavljanje slavljenja blagdana sv. Zoila beskućnika (nije mu posvećena ni jedna crkva u Zadru, po onoj narodnoj „Sirotinjo i Bogu si teška“ ) obnovila bi se tradicionalna empatija bogatih ( koja je devedesetih naglo prekinuta) prema siromašnim Zadranima, a poznato je da siromašni imaju više djece pa bi i Poluotok, koji niz godina gubi život i dužu, oživio. Hrvatskom narodu siromašni su stoljećima bili nacionalni, intelektualni, ljudski resurs i radni potencijal. Nas je osmero rođeno na Kalelargi.