Prorektor Sveučilišta u Zadru, inače redoviti profesor na Odjelu za geografiju, poslao nam je svoj osvrt, i apel, o stanju i položaju hrvatskih otoka u vrijeme korona virusa. Njegov apel prenosimo u cijelosti.
Na hrvatskim otocima u doba širenja zarazne bolesti COVID-19 na poseban način dolaze do izražaja blagoslov i tiranija udaljenosti. Svako poimanje udaljenosti umnogome je situaciono i povezano uz spoznaju, ali i percepciju stvarnosti. Udaljenost nije sam fizička prostorna kategorija već se može koristiti i kao prostorna metafora koja je primjenjiva u različitim društvenim interakcijama.
Udaljenost među geografskim objektima može biti kvantificirana u obliku mjernih jedinica za duljinu i za vrijeme kao matematičkog izraza nedjeljivoga prostorno-vremenskog kontinuuma. Pri tome je presudan utjecaj suvremene tehnologije koja prostor funkcionalno komprimira, a sastavnice prostornih struktura u pravilu konvergira. Nemogućnost primjene najnovije tehnologije umanjuje dostupnost ili pak intenzitet veza, u relativnom smislu više nego li je to bilo u vrijeme kada takve tehnologije nije ni bilo. U tom pogledu nije uvijek moguće primijeniti Newtonov model gravitacije, odnosno jednoznačno vezivati odnose s udaljenostima između objekata/pojava koji se dovode u odgovarajuću vezu. Primjerice, dok širokopojasni internet omogućuje neposredan kontakt s antipodnim sugovornikom u realnom vremenu, istodobno se ne može ostvariti e-mail komunikacija sa sugovornikom na obližnjem otoku ili planini izvan obuhvata telekomunikacijske infrastrukture.
Na kvalitativnoj razini udaljenost i njezine posljedice mogu se izražavati i u odnosu na misaone i funkcionalne dihotomije između jezgre i periferije, ili posve konkretno, centara odlučivanja i financiranja s jedne i rubnih područja u (ne)milostima kratkovidnih upravljačkih elita s druge strane. Pri tome činjenica da je neka prostorna cjelina ili naselje prostorno i vremenski blizu nacionalnom ili regionalnom središtu moći ne mora korespondirati zrcalnom preslikom tih odnosa u funkcioniranju prostornih sustava unutar gravitacijskog dometa tih središta. Udaljenost i njene implikacije stoga mogu rezultirati različitim posljedicama unutar spektra omeđenog krajnostima: blagoslovom i tiranijom. Primjerice, neki otok može biti stvarna i misaona periferija obalnoga regionalnog sustava što, nažalost, umanjuje dostupnost usluga, mogućnost gospodarskog razvitka i kvalitetu života te pridonosi nedostatku brige nadležnih tijela na svim razinama odlučivanja i upravljanja, a istodobno, srećom, taj isti otok zbog toga ostaje izvan dometa maštovitih graditelja arhitektonskih djela koja primjenom gradbenih materijala i estetskim izričajem ne mogu biti obuhvaćena uvriježenim stručnim tipologijama već je za njih potrebno uvoditi posebne kategorije.
Percepcija prostora umnogome ovisi o perspektivi te o kvantitativnoj i kvalitativnoj udaljenosti s koje ga promatramo. Poimanje rubnih cjelina (gdje god bio centar iz kojega se prostor promatra) može posrnuti u poopćivanje i pojednostavnjivanje s dva oprečna scenarija: 1) daleke mikrosvjetove je lakše uobličavati u utopijske ambijente ispunjene egzotikom i nadama, dok stvarnost bliskih urbanih centara asocira na distopijske motive opterećene životnim problemima; 2) periferne prostore koji se dovoljno ne poznaju s lakoćom je moguće omalovažavati i u svakom smislu marginalizirati, a neposrednu okolinu glorificirati i u svakom pogledu o njoj najbolje skrbiti. Nisu samo znanstvenici pozvani na temelju složenih višekriterijskih analiza spoznavati, koliko god je moguće, sveukupnost prostornih sustava, te predlagati one mjere koji bi trebale pridonositi funkcionalnoj harmonizaciji prostora koliko god ona bila zahtjevna i, realno, možda nikada u potpunosti ostvariva. Na to su pozvani ponajprije oni koji prostorom u ime cijele zajednice upravljaju – tijela lokalne, regionalne (županijske) i državne uprave.
Kroz dalekozore različitih dioptrija ovih dana promatramo hrvatske otoke, a među njima i nama najbliže, one zadarske. U kriznoj situaciji uzrokovanoj širenjem bolesti COVID-19 svjedoci smo da otoci zbog svoje prostorne izolacije preuzimaju nekadašnju ulogu pribježišta i utočišta kakvu su imali u vrijeme vojno-pljačkaških pohoda s kopna, ili pak onu karantena, odnosno lazareta kakvu su imali tijekom srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih epidemija kuge i drugih zaraznih bolesti. Dovoljno je prisjetiti se Ošljaka i Školjića, nekadašnjega Velikoga i Malog Lazareta.
Proteklih su dana otoke počeli stihijski posjećivati, a zatim se na njima i privremeno nastanjivati mnogi prebjezi iz koronavirusom ugroženih hrvatskih regija i susjednih zemalja. Zasigurno su se na to odlučili spašavajući svoje živote, a pitanje je koliko su razmišljali o tome da tako ugrožavaju živote otočana, već desetljećima brojčano desetkovanih i ostarjelih stanovnika te posljednjih nositelja hrvatskoga otočnog identiteta. Teško je tu složenu situaciju poopćivati i sve aktualne prebjege okarakterizirati kao sebične osobe koje proračunato misle samo na sebe. Vjerojatno je mnogo onih među njima koje su na bijeg na otoke naveli strah i neizvjesnost te neposredna opasnost od zaraze koji su zasjenili čisti nehaj prema drugima. Možemo ih stoga bar dijelom razumjeti. Međutim, s motrišta samih otočana, dolazak „koronaša“ – ne nužno onih koji su nositelji nesretnoga virusa SARS-CoV-2, već svih onih koji inače stanuju u naseljima s velikim brojem oboljelih od bolesti uzrokovane tim virusom – na otoke donosi mogućnost širenja zarazne bolesti s nesagledivim i za otoke katastrofalnim posljedicama.
Odgovor Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, koji doista izvrsno radi svoj posao, da ograniči prijevoz putnika između kopna i otoka samo na one koji imaju prebivalište na otocima stoga je logična i potrebna. Međutim, u bitnim detaljima to je (bila) loše provedena mjera. Kako je moguće da su mnogi zadarski otoci tek na vrisak otočana i reakciju zadarskih gradskih vlasti, dobili izvanrednu (!) prometnu vezu, i to ne bar jednom dnevno, nego svega četiri puta tjedno? Tko je te otoke, među kojima su i oni prostorno i vremenski najudaljeniji od kopna, previdio? Nalazi li se doista odgovor (samo) u Agenciji za obalni linijski pomorski promet?
Nadalje, kako će se i tko će procjenjivati potrebu socijalne skrbi o prevladavajućem starom otočnom stanovništvu i hoće li članovima njihovih obitelji koji žive na kopnu biti omogućen obilazak roditelja, nana i didova dulji od 24 sata kako je određeno najnovijom mjerodavnom odlukom (za zarazu je dovoljno već i 15 minuta) na otocima koji neće biti svaki dan povezani s kopnom?
Neki problemi se javljaju zbog toga što prebivališta na otocima imaju mnoge osobe koje zapravo na otocima ne žive već se na njima prijavljuju radi stjecanja različitih povlastica (besplatan ili povlašteni prijevoz, ovisno o dobi, zatim konzumiranje prava u pogledu ribolova, poreza na nekretnine, vodoopskrbe i dr.). U skladu s mjerama koje je uveo Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske takvi imaju pravo koristiti brodski linijski putnički prijevoz, a istodobno, ako su u radnom odnosu (i u ustanovama i tvrtkama zaposlenja su određeni kao osoblje za obavljanje neophodnih poslova), imaju obvezu zatražiti propusnice za odlazak na radno mjesto, a da zapravo ne putuju između otoka i mjesta u kojemu rade. Očito će ionako troma administracija biti zatrpana mnogim predmetima koje neće moći lako i/ili pravedno riješiti.
Učestalost veze s regionalnim središtima čine otoke funkcionalno bližima kopnu. U neposrednoj je vezi s prometnom povezanošću (ne)dostupnost otoka (gledajući s kopna), tj. dostupnost kopna (gledajući s otoka), što je u redovitim situacijama važna varijabla društveno-gospodarskih interakcija, a u incidentnim situacijama (različitim nesrećama, npr. požarima i nezgodama u pomorskom prometu koje su među takvim nesrećama na otocima najčešće, ili pak u slučaju nagloga pogoršanja zdravlja zbog srčanog ili moždanog udara, a sada potencijalno i problema respiratornog sustava napadnutoga koronavirusom) varijabla koja je presudna za život. U trenutačnoj krizi otočnost radikalno dolazi do izražaja u vidu prometne izolacije, a budući da su otoci umnogome ovisni o gradovima na kopnu, otočani te prekide veza teško proživljavaju s pravom ih smatrajući razlozima svoje podređenosti u odnosu na stanovnike kopna, osobito one u gradovima. U uvjetima ograničenja u kretanju i socijalnim kontaktima otočani su gotovo odbačeni, a mnogi među njima, stjecajem nesretnih okolnosti i dolaskom mnogih prebjega, ubačeni u „zagrljaj“ čiji stisak može biti smrtonosan. Tako su iako najčešće izolirani sada, naprotiv, izloženi što će i našim liječnicima i drugom medicinskom osoblju koje nesebično i kompetentno skrbi o našem zdravlju otežati ionako vrlo tešku situaciju.
Pozivam stoga sve mjerodavne da se posebna pozornost posveti otocima, da se na lokalnoj i županijskoj razini različite mjere koje uvodi Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske primjere veličini i udaljenosti otoka, učestalošću njihovih veza s kopnom te da se, koliko god je to moguće, prevenira bilo kakva ugroza koja bi mogla strahovito poharati naše otočane.