U Slobodnoj Dalmaciji od 21. siječnja objavljen je razgovor s povjesničarem dr. Davorom Marijanom o bitki na Sutjesci, pod naslovom "Titove kobne greške: Za pokolj Dalmatinaca krivac je ratni vođa". Već je i taj naslov – logično izveden iz povjesničarevih teza – slutio da ćemo pod krinkom "objektivne analize" dobiti revizionističko nasilje nad činjenicama i povijesnim faktima. I to se doista i dogodilo - piše Damir Pilić, novinar Slobodne Dalmacije.
U uvodu intervjua dr. Marijan tvrdi da bitka na Sutjesci "nema veze s današnjom Hrvatskom". Stvarnost je, naravno, obrnuta – bitka na Sutjesci omogućila je današnju Hrvatsku. Jer da je završila drukčije, tj. uništenjem partizanske vojske (što je, s obzirom na odnos snaga, bila realna opcija), položaj Hrvata bi nakon 1945. bio neizmjerno teži u odnosu na predratnu kraljevinu, u kojoj nisu imali gotovo nikakva prava.
Da su partizani na Sutjesci uništeni, onda 1945. ne bi bilo stotinu mogućih ratnih ishoda. Ni pedeset. Ni deset. Ni sedam. Ni tri. Ni dva. Bio bi jedan jedini. Jugoslavija bi se vratila na stanje iz 1941.: opet bi bila kraljevina, jer bi Britanci vratili u zemlju kralja Petra (zato su njega i kraljevsku vladu i držali i hranili četiri ratne godine u Londonu), a ovaj bi u vladu postavio svog vjernog četničkog vođu i "ministra vojske u otadžbini" – Dražu Mihailovića.
Ne treba biti doktor povijesti da bi se zaključilo kako bi Hrvati – noseći hipoteku Jasenovca i inih strahovitih ustaških zločina nad Srbima – prošli u toj četničkoj kraljevini. Bitka na Sutjesci spasila je hrvatski narod od tog ishoda, te mu omogućila da na pobjedničkoj strani povijesti premosti razdoblje do 1991. i stvaranja samostalne države – Republike Hrvatske.
Čuđenje generala Lütersa
Dr. Marijan govori o navodnim Titovim taktičkim greškama koje su tobože krive za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci. Evo, pak, kako je Titovu taktiku na Sutjesci vidio njegov glavni protivnik Rudolf Lüters, komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj. U izvještaju Vrhovnoj komandi Wehrmachta od 20. lipnja 1943., nakon što su partizani probili obruč, Lüters piše:
"Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje, neprijateljsko komandovanje bilo je izvanredno gipko i — također i u odbrani — aktivno. (...)"
Dakle, Hitlerov glavnokomandujući general neposredno nakon bitke na Sutjesci izražava duboki vojnički respekt za Titove taktičke poteze, a dr. Marijan 75 godina kasnije proglašava te iste poteze "velikim greškama", koje su plaćene "tisućama mrtvih partizana".
Naš povjesničar spominje i partizanske pregovore s Nijemcima iz ožujka 1943., pa tvrdi da se o njima za vrijeme Jugoslavije nije smjelo govoriti. To su bili pregovori za razmjenu zarobljenika, kakvi se vode u svim ratovima, od Trojanskog do Domovinskog, s time da su partizanski pregovarači (Vladimir Velebit, Milovan Đilas i Koča Popović) od Tita dobili ovlasti da od Nijemaca ishode privremeno primirje, koje bi trajalo do kraja pregovora o razmjeni zarobljenika.
Naime, nakon što se jedva izvukao iz fašističkog obruča na Neretvi, Tito je s glavninom snaga i tisućama ranjenika napredovao prema Sandžaku i Crnoj Gori, želeći što prije stići do slobodnog teritorija, kako bi se ranjenici mogli liječiti, a borci odmoriti. Znajući da ga na putu čekaju Talijani i četnici, s kojima je sukob bio neminovan, Tito se taktički želio osigurati da ga za to vrijeme Nijemci ne napadnu s leđa. I to je cijela priča o pregovorima, koja je tobože u SFRJ bila tabu.
Vrlo zanimljiv tabu, s obzirom na to da je o njemu još 1978. godine – prilikom proslave 35. godišnjice bitke na Neretvi – javno govorio sam Tito, i to u TV prijenosu, pa ga je mogla čuti cijela Jugoslavija:
"Tko nama može danas zamjeriti ako smo činili nešto što je jačalo našu snagu ne prestajući, naravno, da se borimo. Nitko od nas nije ni pomislio da Nijemci više neće ići protiv nas. Jedino smo znali da je i njima potreban predah da bi napravili novi strategijski plan i da ćemo se sigurno ponovo sukobiti. Ja nijednog momenta nisam sumnjao u to da oni neće, čim prije to budu mogli, udariti na nas. Ali, kao što sam maloprije rekao u govoru, sprovodili smo naš strategijski plan da idemo prema Crnoj Gori i Sandžaku (...)."
Tragom Koče Popovića
Ako dr. Marijan nije gledao taj TV prijenos iz 1978., onda je Titov govor o "prešućivanim pregovorima" mogao pročitati u 14. tomu njegovih Sabranih djela, koja su izašla 1982. godine. Tu je mogao naći i faksimil Titove depeše Štabu Bosanskog korpusa od 30. ožujka 1943. godine – dakle u jeku tih pregovora – gdje Tito pojašnjava svrhu tog poteza: "Iskoristivši kontakt s Nijemcima za razmjenu zarobljenika, mi smo uspjeli neutralizirati Nijemce od četnika i Talijana. (...) To je privremeno – do dalje naredbe."
No dr. Marijan ni da zucne o tim Titovim javnim iskazima. On veli da je taj "tabu" prvi put spomenut u knjizi Miše Lekovića "Martovski pregovori 1943.", ali i tu prešućuje da je rečena knjiga izašla 1985. godine, dakle u vrijeme Jugoslavije. Naš povjesničar spominje i knjigu generala Pavla Jakšića iz 1990. godine, u kojoj ovaj proziva Koču Popovića da konačno kaže što zna o tim pregovorima. Neobično je kako dr. Marijan znade za tu Jakšićevu knjigu iz 1990., a previđa čak dvije ranije knjige u kojima je Koča Popović ispričao sve o tim pregovorima, kako u svojim ratnim memoarima "Beleške uz ratovanje" iz 1988., tako i u knjizi "Razgovori s Kočom" koju je 1989. objavio beogradski novinar Aleksandar Nenadović. Štoviše, Nenadoviću je jedan od sugovornika u knjizi bio i glavni partizanski pregovarač iz 1943. godine – Vladimir Velebit.
Zašto onda naš povjesničar plasira neobranjivu tezu da se o tim pregovorima u Jugoslaviji šutjelo? Teško je oteti se dojmu da mu to treba samo kako bi indirektno poručio da su, eto, i partizani kolaborirali s Nijemcima, a ne samo ustaše. To je klasična taktika revizionizma našeg današnjeg: kad već ne možeš hvaliti ustaše (zbog rasnih zakona i nepojamnih zločina), možeš barem lažno ocrniti partizane, nadajući se da te nitko neće prozreti.