Glagoljske matice umrlih u zadarskim župama, stare i po nekoliko stoljeća, danas nam otkrivaju mnogo više od statističkih podataka.
U njih su marljivi župnici, često i jedini nositelji pismenosti u tim područjima, zapisivali pojedinosti iz života koje su bile važne za tadašnju zajednicu, a iz kojih možemo rekonstruirati važne podatke poput migracija, običaja, održavanja kontakata sa susjedima, istaknuto je na predstavljanju knjige „Glagoljske matice umrlih Župe sv. Nikole u Božavi 1731. – 1832.“, predstavljene sinoć u Dvorani Sjemeništa Zmajević u okviru Krševanovih dana kršćanske kulture. U glagoljskim matičnim knjigama umrlih Župe sv. Nikole u Božavi u tom razdoblju zabilježeni su mnogi podatci o životu u naseljima sjeverozapadnog dijela Dugog otoka i na otoku Zverincu koji su tada pripadali božavskoj župi, i to u Božavi, Velom Ratu, Veroni (Veruniću), Solinama i Zverincu.
Predstavljajući knjigu koja je objavljena u izdanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru i Sveučilišta u Zadru, prorektor prof. dr. sc. Josip Faričić istaknuo je kako su one i najbolji svjedok o razmjerima depopulacije s područja koja su danas birokratskim direktivama proglašena „natprosječno razvijenim“.
- Nažalost, suvremeni baštinici glagoljaške tradicije dobro znaju što znači život na otocima i kolika je depopulacija, čak i u odnosu na matične knjige iz 18. i 19. stoljeća. Taj geografski razveden i razvijen prostor ljudi su uvijek nastojali preoblikovati i koristiti za svoje potrebe, i to na održiv način kako ga ne bi uništili, rekao je Faričić.
Važno je nastaviti ne samo rad na matičnim knjigama Božave, nego i na maticama krštenih i vjenčanih, matrikulama bratovština sv. Nedilje i sv. Jakova, kako bi se vidjelo s kime su komunicirali, kako su regulirali odnose, pomagali se, posuđivali jedni drugima...
- Sreća je što je na otocima sačuvano puno glagoljskih kodeksa, što nije slučaj sa zaobalnim dijelom koji je bio pod otomanskom vlasti, pa su oni iščezli ili su uništeni. Čuvaju se uglavnom u Arhivu Zadarske nadbiskupije, Državnom arhivu u Zadru, ponešto u Splitu, Trogiru, Zagrebu, ali i u pojedinim župama. Šira zajednica s njima se mora upoznati i istraživati ih da se nastavi vrijedni niz glagolitike Zadarske nadbiskupije, rekao je Faričić, ističući pritom veliku ulogu mons. Pavla Kere, koji funkcionira "na raketni pogon". U pripremi su tako već matične knjige Sukošana i Vrsi, a slijede i mnoga druga zanimljiva izdanja.
Knjiga je izašla u okviru biblioteke Monumenta glagolitica Archidioecesis Iadertinae, izdavačkog projekta kojem je cilj objavljivanje vrijedne arhivske građe pisane na glagoljici te objavljivanje pratećih historiografskih i demografskih studija o toj građi. Ova knjiga samo je jedna od mnogih nastalih u Zadarskoj nadbiskupiji, koja se time dokazuje kao kao najglagoljaškija u Hrvatskoj, istaknuo je izv. prof. dr. sc. Kristijan Juran.
- Vođenje matičnih knjiga obvezno je od 2. polovice 16. stoljeća. Ovdašnji svećenici često su odstupali od propisanog obrasca, pa nažalost često možemo naći samo ime pokojnika i godinu smrti. Iz podataka onih koji su bili nešto savjesniji možemo iščitati koliko su imali godina, gdje je obitelj živjela, koji je bio uzrok smrti. Tako u matičnoj knjizi Božave otkrivamo preko 50 nasilnih, zapravo iznenadnih smrti, bilo da se radi o epidemiji, gladi, moždanom udaru, utapanju, komplikacijama pri porođaju, bolestima čije ime ne znamo prevesti poput tresavice. Zanimljivo je kako u ovoj knjizi nema podataka o umrloj djeci, koja su vjerojatno, ako su bila nekrštena, bila upisivana u neku drugu knjigu, rekao je Juran.
Migracije su bile rijetke, a seoska sredina teško je prihvaćala imigrante. U matičnoj knjizi spominju se tek dvojica doseljenika, kalafat iz Korčule Antun Kapor i Ivan Negri iz Italije, Dio njih možda se i prezimenom asimilirao s otočanima, jer je bio običaj da onaj tko dolazi na ženino imanje preuzima i prezime njezine obitelji.
Mons. Pavao Kero je iznio podatak o preko 120 svećenika koji se spominju u maticama, a u ovoj knjizi svi su predstavljeni s osnovnim biografskim podacima.
- U ono vrijeme kad su svi matice vodili na latinskom jeziku, ova je sredina to radila na materinjem jeziku, i to glagoljicom. Po tome smo bili jedinstveni u Europi i ako ćemo po nečemu biti prepoznati ubuduće, to će biti naš jezik i glagoljica, rekao je mons. Kero, ispričavši na kraju nekoliko anegdota o svojim doživljajima s najznačajinijim od njih, ka