"U anketi o zapošljavanju sam izjavio da sam spreman raditi u sezoni", počinje mi priču Osječanin koji je u ranim dvadesetima, a proteklih devet mjeseci je na 'burzi'. I odmah dodaje: "A, dobro, malo sam se raspitivao za poslove, šta sam mogao reći, ne zanima me?", pita se.
On se našao među onima za koje Hrvatski zavod za zapošljavanje s pokrićem, na osnovi ankete, tvrdi da su zainteresirani za posao u sezoni, a u praksi, on samo želi provesti ljeto u vlastitom stanu, pod klimom, čekajući ispitne rokove.
"Studiram izvanredno, pa sam se prijavio na burzu. Iskreno, nemam neke koristi, al' računam, ne škodi. Ako nešto dobro naleti, super, u suprotnom – nikom ništa."
Kad ga pitam da mi definira 'nešto dobro', nije baš siguran kako bi to objasnio.
"Iskreno, zapeo sam malo na faksu, a to mi je trenutno važnije od traženja posla. Faks je ipak na prvom mjestu."
Kako bi se zadržao na 'burzi', službeno se prijavljuje na posao. Završio je gimnaziju, sad studira, a među poslovima koje je naveo da bi mogao raditi naveo je i – ugostiteljstvo.
"Nemam struku, pa sam konobarenje naveo onako, reda radi. Morao sam nešto staviti. Inače, prijavljujem se i za uredske poslove, onako 'APP' - ako prođe-prođe - ali nemam neku želju da radim. Da sam riješio ispite, možda bi drugačije razmišljao, ovako – stvarno nemam volje", iskreno mi priznaje.
More će, kaže, ipak vidjeti, ali samo kao turist. Roditelji mu rade, pa će mu financirati. No, ne osjeća grižnju savjesti zbog toga.
"Pa nisu oni ukrali taj novac da mi bude neugodno. Kad diplomiram, sve ću im vratiti. Njima je bitno da jednom završim faks, a ne da zarađujem sada i da mi zbog toga pati studiranje", kaže.
Nisu oni sretni što je malo zapeo, ali roditelji su, imaju strpljenja. Pitam ga kako sad provodi dane, pa spremno odgovara: 'Učim'. Ne baš po cijele dane.
"Planiram izići na još dva ispita, nisam baš besposlen. Probudim se oko 10, skuham kavu, pa čitam skripte. Popodne, navečer – opuštanje."
Iz Slavonije je, inače, do prošle godine stizao svaki drugi sezonac, sad je taj udio drastično pao i premda na ovom primjeru ne možemo izvući pouzdane zaključke zašto naši poslodavci ne mogu pronaći dovoljno radnika iz ovog bazena, na simboličkoj razini to ipak govori nešto. Ono što se nudi nije dovoljno atraktivno. A ono 'atraktivno' trebalo bi ih 'izuti iz cipela'. Ima i drugih primjera, oni pak kažu da Slavonci na sezonu odlaze u Austriju ili Njemačku, pa otud i druga strana priče oko nedostatka radnika.
Naravno, nešto je i u poslodavcima. Sad su možda i u problemima pa očajnički, u narodu bi se reklo 'baterijom', traže voljne za 'rintanje', no nisu bez vraga i sve predrasude koje su nakupili proteklih godina svojim bahatim stavom.
To je potvrdio i sugrađanin našeg sugovornika, Željko Požega, a on nije bilo tko. Predsjednik je osječkog gradskog vijeća, a i profesor je na tamošnjem ekonomskom fakultetu. Još je i specijaliziran za pitanje 'ljudskih resursa'.
"Sve do prošlog ljeta (naši ugostitelji s Jadrana, op.a.) svim su domaćim radnicima jamčili sobu dva sa dva bez prozora, sa krevetom i wc-školjkom, vlagom na sjevernom zidu sobe, redovitu minimalnu plaću od 3000 kuna, još 500 kuna na ruke krajem mjeseca, radno vrijeme od 11 do ponoći, uključen obrok. Radnici su se mogli i kupati u moru ujutro prije 11 ako su imali snage ustati se. Ako ste konobar, morali ste vratiti 'bakšu'. Baš čudno da nema radnika, još čudnije ako misle da će ih stranci spasiti", napisao je Požega na svom Facebooku.
Tu i je priča sindikata, o poslodavcima koji uopće nisu tražili naše radnike, ponudili im prihvatljive uvjete, već su odmah tražili kvote za strance.
Kako bi dobili i insajdersku informaciju, kontaktirali smo i zaposlenicu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, savjetnicu koja s nezaposlenim tražiteljima posla kontaktira na svakodnevnoj razini. Ona nam je iz svog iskustva ispričala otkud tolika disproporcija, zašto je na burzi toliko prijavljenih kandidata koji nisu zaposleni iako se njihova znanja i zvanja traže.
"Znaš koliko tu muljanja ima, da ne mogu raditi, ali sve su to ovi koji fušaju sa strane. Meni fakat nije jasno zašto su na Zavodu jer stvarno ništa nemaju od tog, osim eventualno socijalnih naknada koje nisu vječne. Neki od starijih su tu jer misle da ne mogu imati zdravstveno ako nisu na Zavodu, a mladi su tu dobrim dijelom iz inercije", veli.
Odnosi se to, prije svega, na strukovna zanimanja. Kaže, često je posve jasno da neki dugo nezaposleni soboslikar radi u 'fušu', a jedan joj je to otvoreno rekao kad mu je posredovala u pronalaženju posla.
"Sad sam u Bosni, dovršavam kuću", izjavio joj je preko telefona, iako se većina uspije suptilnije izvući.
No, što je s mladima, onima koji su rekli da bi radili u ugostiteljstvu, barem u sezoni.
"Mladi odbijaju poslove ako nisu u njihovoj struci. Stavi sebe u tu perspektivu, nekog tko je friško završio školu za nekog autolakirera, i sad si ti šest mjeseci na Zavodu. Moraš napraviti svoj poslovni plan i trebaš mi reći kao svom savjetniku za koje ću te poslove obavještavati... Ti si autolakirer, ali navodiš i druge preferencije za što bih te trebala obavještavati, pa navedeš na drugom ili trećem mjestu da te upišem i kao konobara", pojašnjava mi otkud je toliko konobara na burzi.
"Oni čekaju posao u struci, ali zašto bi neki autolakirer iz sela pored Slavonskog Broda odmah prihvatio posao konobara na Rabu? Tu je i jedan drugi problem, a to je da je upitno koliko se njemu isplati prihvatiti posao i u struci i svojoj županiji. Recimo, pojavi se oglas i on u razgovoru za posao sazna da bi mu cijela plaća otišla na prijevoz. Ili, još gore, ako nema auto, da je pitanje može li javnim prijevozom stići do radnog mjesta. U gradu je još ok, ali onima koji su u ruralnim sredinama stvarno nije lako."
"Problem su male plaće, zato će ljudi radije preskočiti takav posao nego se na njega javiti. Makar, u zadnje vrijeme se javlja i drugi fenomen. Neki se sad i bahate, pa idu prema poslodavcima sa stavom 'vičeš da nema radnika, e plati me onda', pa sad za neko glupo radno mjesto – koje može raditi i istrenirana čimpanza – traže 7.000 kuna mjesečno", zaključuje.
Pitali smo onda i našeg prvog sugovornika, (ne)tražitelja posla o tom stavu s jednostavnim poslovima za 7.000 kuna.
"Za 7.000 kuna bih radio. A za minimalac, nek' im je, slobodno si mogu uzet čimpanzu."