Ima tih nekih ljudi koji grintaju kako je Božić postao komercijalizirani blagdan i kako se treba vratiti izvornim vrijednostima i kako ne treba trošiti novce i kako, štajaznam, treba ljudima pokloniti osmijeh i tako to. Neš' ti, osmijeh poklanjam svaki dan, što se ispod maske baš i ne vidi! Osmijehu svaka čast, ali Božić je Božić! Recimo, ja baš volim kupovati ljudima darove, volim potragu za pravom sitnicom za pravu osobu, volim darove vidjeti zamotane u šarenu kartu premda... Premda sam jako nespretna s papirom i škarama i nikad, ali nikad, nisam bila zadovoljna kako sam neki poklon ambalažirala. Muku su mi donekle olakšale prigodne kartonske kutije raznih veličina na koje onda samo šibnem fjok pa to izgleda koliko-toliko proporcionalno mojoj radosti darivanja.
No, lani sam princu Prestolonasljedniku, mome jedinstvenome i jedinome unuku, koji je tad imao samo godinu i pol, bila kupila gigantski škovacinski kamion u kutiji jednako tako gigantskih razmjera. Zamotati toliku kutiju zahtijevalo je iznimnu domišljatost, a kako sam u domišljatosti insuficijentna, savjet sam potražila na YouTubeu u jednom od milijun njihovih tutorijala. Onda sam, slijedeći video-naputke, kupila tri role papira i sve to rasprostrla po kući. Onda sam to krenula lijepiti. Onda sam se sva zalijepila i prije nego sam došla do pola. Ako je tko gledao majmuna sa selotejpom... Onda znade kako je to izgledalo.
Onda sam, baš ko majmun, po principu pokušaja i uzastopnih pogrešaka, krenula iznova. Pa opet iznova. Onda mi je ponestalo papira... U četvrtoj turi sam uspjela zamotati škovacinski kamion baš kao da je iz škovaca i izišao. Nijedan jedini rub nije nalegao tamo gdje je trebao naleći, a mjestimično se papir bio i zgužvao. Onda sam na najgora mjesta nafrlječila fjokove i naljepnice, stavila poklon pod bor i čekala Božić. Priznajem, dok je princ čupao papir s kutije, nekako mi se stislo srce – toliko posla, a mali je sve raščepušao u tri sekunde... Ali kad je vidio kamion i uputio mi osmijeh oko glave... Vrijedilo je, trud se isplatio!
Ove godine je situacija promijenjena. Poklone sam naručila preko interneta, a bogami i velike količine papira. Štaš', nema bauljanja ni po šoping centrima ni po papirnicama, držim razmak od svakog živog i neživog. Daj bože, poklon za Princa zamotat ću možda čak i iz prvog pokušaja jer sam ove godine već baka s iskustvom zamotavanja velikih kutija. Dostavljač je, naime, stenjući i psujući, donio vatrogasnu stanicu s pripadajućim voznim parkom. Unaprijed guštam u reakciji Malog Princa.
No preko interneta treba kupiti i ostale poklone, pa mi je uskraćena radost pipkanja, zvirkanja i ostalih taktilnih provjera odabranih stvari. Međutim, internet šoping ima svojih golemih prednosti jer tamo ima i onoga što u Splitu nema niti će, kako stvari stoje, ikad i biti. Nema, recimo, rukavica Karla Lagerfelda. Nema, recimo, broševa Paco Rabannea na sniženju od 70 posto. U nas kad naiđeš na popust od 30 posto, moš' se ljubiti u lakat! Nema, recimo, čarapa Calvina Kleina na sniženju od 60 posto, nema nijedne fensi šmensi butige jer takvi brendovi ne otvaraju radnje u prostorima ispod svojih standarda.
Zato su mi rukavice s potpisom blagopočivajućeg Karla stigle na kućnu adresu. Ako ja ne mogu do Karla, Karl može do mene! Problem je što su te rukavičice, one crne, bez prstiju, nema ih šta vidjeti, toliko šik da me duša boli pokloniti ih ikome osim sebi! Bojim se da ih moja najbolja prijateljica možda neće znati nositi s takvim guštom s kojim bi ih nosila ja... Ajde, zamotala sam ih u crno-bijelu kartu sa zlatnim fjokićem... Možda se za prijateljicu nađe i nešto drugo..?
Sin jedini je po pitanju poklona problematičan. Isti ćaća! To niti puši, niti čita knjige, niti se brije, a ni s muškim mirisima tipa parfemska voda pour homme ne stoji ponajbolje. Šta kupiti takvim ljudima? Zovem Nevisticu... Ona se, kako već nalažu pravila dobrog odgoja i u skladu sa specijalnim odnosom svekrva-nevista, snebiva. Ma ne treba ništa, ma nemojte, ma imamo sve....
- Ima li mi sin bademandil? – upitam izravno.
- Kapatoj? – veli ona – Nema.
- E onda ću mu to kupiti – zaključim ja.
- Ali isto vodite računa da ne bude nešto previše fino – kaže mala – Znate vi njega...
- Znam – rekoh malodušno – Taj bježi od brenda ko vrag od tamjana.
Bacila sam se na online potragu za muškim kapatojem veličine iks-el. Gospemoja, šta svega po svijetu ima! U pravu je Jedinac, brendirani kupaći mantili su čista perverzija! U prvom redu cijenom... Po dvista eura pa i više za ogrnuti se nakon kupanja... Previše! Pogotovo što, jel'da, jedinac ne preferira svjetske marke što znatno olakšava stvar. Odustala sam od potrage. No pred tri dana svratila sam u malu, neuglednu radnjicu gdje obično kupujem čarape za po kući. Kadli... Kadli tamo muški kupaći ogrtač, boja siva, veličina iks-el... Cijena? Čista sitnica!
- Ma gospođo moja – kaže teta u radnji, propisno zamaskirana preko nosa – Ovo vam je pravi pamuk, pravi frotir, i prava roba. Davati nenormalne novce za kapatoj koji vam posluži samo za izaći iz kupatila... Nije normalno!
Žena je skroz u pravu. Ali, Eda Majka, sklona luksuziranju, isto je u darak dodala i Bossove bokse! Da se nađe i dašak glamura...
Ove godine iskrsava još jedan problem – kad i kako prijateljicama predati poklončiće? Mislim, do sad je to funkcioniralo jednostavno: odemo na kavu ili na lagani ručak, razmijenimo poklone, prigodno se oduševljavamo lijepim gestama i još ljepšim poklonima, plješćemo ručicama i odemo svaka za svojim poslom. No kavane, restorani i štekati su zatvoreni, a nije preporučljivo ni primati goste doma ako baš nije hitno... Navodno će mjere omekšati pred sam Božić, ali je li njima vjerovati? Mislim, Stožeru, Vladi, Saboru i ostalima? Da čekam pravoslavni Božić? Božić se u zube ne gleda.
- Dida Mraz ove godine neće doći – kazao je maliciozno Zakoniti koji, baš kao i Jedinac, potajno prezire blagdanske običaje, sve osim bakalara, tuke, sarme, kolača i pršuta! To neće odbiti, ne boj se...
- Je li? – upitam ja. – Zbogradi čega?
- Zbogradi korone – kazao je on.
- Šta oćeš reći? Da se Dida Mraz razbolio?
- Ne, nego je u izolaciji – kaže Zakoniti – On spada u rizičnu skupinu. Stari su ljudi posebno ranjivi, znaš...
- Aha – rekla sam – Da nećeš možda reći kako ja ove godine neću ništa dobiti?
Malo me je pogledao ispod oka, pokušavajući doćukati vreba li ga neka klopka ako odgovori potvrdno. Zaključio je da vreba!
- Dida Mraz će za tebe riskirati i život i zdravlje – kazao je – Jerbo si bila dobra ove godine.
- Jel'? – rekla sam – Već sam se mislila preporučiti nekom mlađem...
- Molim?!
- Čula sam da ove godine nekim damama u nevolji umjesto Dida Mraza uskače njegov netjak!- zločesto sam pojasnila.
- Dok je mene živoga, tebi nikakav Netjak neće trebati! – objavio je svečano on.
Eto, sad i Eda Majka čeka Dida Mraza...