Samo što je jučer završena prvenstvena utakmica na Šubićevcu u Šibeniku, gdje je Šibenik pobjedio Hajduk s 2:0, nazvao me poznat glas, na drugoj strani Radenko Šimunov, trener vratara u Primorcu.
Odmah sam se sjetio što zove, sigurno nije nešto slabo jer on to preskače, dapače sretan kao malo dijete, odmah me pitao:
- Jesi li gledao, vidio što radi moj štićenik na golu Šibenika, Lovre Rogić?! On se prometnuo u junaka dana, igrača utakmice, a sjećam se da se u Primorcu htio ostaviti nogometa, bio sam uporan da se kompletno preda nogometu, uspjelo je! - ispaljuje veselo Šimunov.
- Da vidio sam sve, zaslužio je da postane igrač utakmice, dugo je radio i trpio, došlo je i njegovih pet minuta - kažem Radenku.
- O pa nismo još gotovi! Lovre će, siguran sam, i dalje napredovati, predan je trenizima, a i pošten je dečko. Želim mu puno lijepih obrana u budućnosti. No, mene raduje jedan drugi vratar: on ide njegovim stopama, a to je Mate Stojanov, vratar Primorca. Ma gdje ćeš veće sreće! Jučer sam se, a i danas naplaćao pića, moj Mate je obranio penal kada se lomio rezultat u srazu Primorca i Uskoka. Bio mi je sretan dan, na zadovoljstvo Lovre i Mate nek se zna - kazao mi je trener obojice Šimunov.