Proganja me što u zbirci trofeja neću imati odličje s reprezentacijom

Strast za košarkom moje je sportski moto , riječi su koje godinama ističe Marko Popović, Zadranin koji se odazvao na poziv u redove reprezentacije Hrvatske, koja traži put prema Svjetskom kupu u Kini 2019.

Unatoč, ulasku u 36. godinu života Popović je jednako živahan kao i na početcima svoje sportske karijere, međutim , ozljeda ga priječi pomoći u onoj pravoj mjeri. Ali nije trebalo dvojiti kako će uz svoje suigrače biti u svlačionici izbornika Ivice Skelina. Jer, Markova potpora i njegov samoprijegor može pokrenuti mnoge, te iz njih izvući najviše. Iako je kroz svoju košarkaški put imao podosta prepreka, nikad se nije predavao, niti žalio .Nije ga smetalo ni što su ga bivši izbornici " preskakali" ili mu pak davali "mrvice". O tome koliko mu je bitna reprezentacija najbolji svjedoči ovoljetni odaziv bivšem izborniku Aleksandru Petroviću koji ga je odveo na Eurobasket. Ni danas, kako vidimo, nije promijenio odnos prema nacionalnom dresu, posebice što se na zalasku reprezentativne karijere nadao oproštaju pred zadarskom publikom ....

-Kad već govorimo o zalasku , onda moram primjetiti kako mi tako nešto predviđaju već godinama, međutim, nedam se , ali je šteta što me muči ozljeda lista, pa je sve vezano uz mene na ovom okupljanju u Zadru neizvjesno. Ali se ipak nadam kako bih protiv Nizozemske mogao istrčati na parket dvorane "Krešimir Ćosić" – žustro će Popović.

U nekoliko reprezentativinih akcija, Popović, nije bio u planovima naših izbornika , ali to je potisnuo u drugi plan. Tek se tu i tamo dotakne tih dana...

-Nema se potrebe previše vraćati na ono što je bilo, ili što je moglo biti, uvijek radije gledam naprijed. Svjstan sam i prihvaćam činjenicu da neki izbornici nisu mislili o meni. Nerijetko je bilo podosta nepravde, međutim, stalno sam iz svega kad je o reprezentaciji riječ želio izvući ono najbolje. Čak i onda kad me nisu pozivali, ali nitko u meni nije mogao otkloniti želju da svaki put kad se nađem na popisu širem ili užem nastojim opravdati povjerenje – veli Marko.

Znamo da su iza reprezentacije Hrvatske posve "sušne godine" što se tiče trofeja i upavo ta činjenica, kao i mnoge druge muči i Popovića...

-Uh, to mi je nešto najteže, jer sam silno želio neko odličje, nažalost, spletom raznih okolnosti uvijek smo bilo korak ili više koraka od toga cilja. Staln osam se nadao, govorio sebi i drugima : " Ovo nam je prava prigoda, moramo pokazati kako u nama postoji dovoljno energije za iskorak na mjesto na kojem se dijele medalje!"Eto, nije mi se ostvarilo, ali i neće jer je ovo okupljanje u Zadru za mene zapravo oproštaj od reprezentacije. Iskreno, činjenica da u svojoj zbirci trofeja neću imati reprezentativno odličje, doista me proganja. Ali, što se može, ranije sam rekao nema se potrebe vraćati unatrag, međutim, ovo je riječ o svetinji, jer reprezentacija Hrvatske za mene to doista i jeste – srčano će Popović.

Onoga trenutka kad je krenuo u košarkaški svijet Zadranin, osim obitelji, uz sebe nije imao previše onih koji su vjerovali kako će biti više nego dosljedan nasljednik svokjeg oca Petra Popovića. -Jest, bilo je podosta omalovažavanja ponajprije zbog moje visine, mnogi su govoril kako s ovim centrimetrima ne mogu dogurati daleko. Srećom, mojim upornim radom , nadasve i talentom uspio sam ih sve demantirati. Ali mi je od svega najdraže da sam slijedio svoj put, odnosno, svaki put kad bi mi rekli kako neću uspjeti pronalazio pravi poticaj i motiv koji su me vukli naprijed. U meni je jednako jučer i danas jako izražena strast za košarkom, Poznajem mnoge igrače koji su se košarkokm bavili kako bi od nje jednoga dana živjeli. U meni je pak košarka živjela da bih igrao i uživao u tome. Uspio sam tako razmišljati kroz karijeru i košarka je u konačni bila jako dobra prema meni – zbori Marko.

Svojim primjerom košarkaškog i životnog razvoja, Popović može biti primjer mladim igračima koji se posebice žele nametnuti najprije u svojem gradu, odnosno, Zadru, onda i na europskoj pozornici. -Dodatni mir mi je stalno nudio rad, jer bez toga uspjeha nema, ma koliko god vi bili darovoti. Ukolik osami ne vjerujete u ono što raditi i želite, onda će drugo to još teže moći prepoznati. Nikad, pa ni u onim samim početcima bavljenja košarkom nisam izbjegavao pomoći svima oko sebe, bilo riječju ili djelom. Nikad nisam bio sebičan, stalno svoje iskustvo i znanje žečlim podijeliti s drugima – iskreno će Marko, koji je ponosan i na svoj odnos s navijačima.

-Nikad im nisma okrenuo leđa, oni su u mnogim trenucima bili " moj vjetar" i zbog toga sam im zahvalan. Osjaćao sam da cijene ono što radim i nudim. Jasno, nije uvijek išlo glatko, nekad su možda očekivanja bila iznad mojih i klupskih te reprezentativnih mogućnosti, ali korektan odnos prema meni traje. I to me veseli - kaže naš dugovoječni reprezentativac, koji će sudeći prema strasti koju gaji prema košarci uvijek ostati uz parket. Onda nije teško pretpostaviti kako bi trenerski put bio novi izazov za Popovića, uostalom, i otac Petar je krenuo u tom smjeru.

-Iskreno, nije mi bilo drago kad je otac odlučio biti trener, štoviše, molio sam dragog Boga da odustane od toga nauma.Nerijetko smo razgovarali na tu temu, jer znam da je ta priča iscrpljujuća. Ali, nikad me nije poslušao – nasmijao se Marko, koji je nakon godina suradnje s brojnim trenerima, vrsnim i onima manjeg košarkaškog znanja, uvijek poštivao i poštuje njihov rad.

-U početku nisam , ali kako je vrijeme odmicao shvatio sam kako je posao trenera "kruh sa sedam kora". Jer u istom trenutku moraš misliti o dvanaest različitih glava, karaktera, osobnosti, na koncu konca i nacionalnosti, obzirom da u nekim momčadima u kojima sam igrao bilo nas je jedanaest stranaca. Kao igrač misliš isključivo o sebi i svojem tijelu, odnosno, da što spremniji kreneš u utakmicu ili neko natjecanje. Treneru je pak glava puna svega – razmišlja Popović, ali nije daleko od odluke da jednoga dana postane upravo košarkaški učitelj.

-U ovom trenutku najviše razmišljam kako što bolje zaključiti uspješnu sezonu u Fuenlabradi, onda tek slijedi odluka u kojem smjeru krenuti. Iskreno, bojim se kako ću prihvatiti izostanak onog adrenalina koji te " puca" prije utakmice, jer jedan je u tijelu trenera drugi u igrača – veli Popović koji je poželio zaključiti razgovor jer je žurio prema svlačionici. Ali nije mogao izbjeći pitanje hoće li svoju klupsku karijeru također zaključiti tamo gdje ju je i započeo, u Zadru.

-Svi me to pitaju, moji bivši suigrači, moji prijatelji , međutim, ne mogu nikomu odgovoriti , sve dok ne budem na čistu što i kako dalje. Rekao sam Fuenlabrada i španjolskom prvenstvo su u ovom trenutku prioritet. Ali, ne znam nikoga od igrača koji su krenuli iz Zadra da na istom mjestu ne bi željeli zaključiti karijeru pred domaćom publikom, Opet , sve će ovisiti o mmnogim faktorima. Ono što znam jest to da ukoliko se moji i planovi Zadru ponovno susretnu, kako ću na pripreme doći kao u mojim najboljim danima. Ali idem iz dana u dan, osluškujući što moje tijelo govori, ne želim ići preko svojih mogućnosti, niti bih se želio "šlepati" na valovima stare slave. To nipošto, jedino radom jednako strasnim kao na početku svojeg sportsog puta – zaključio je Popović, čijim se igrama i briljantnim "tricama" vesele Španjolci, dok Zadrani priželjkuje Markovu " reprizu" u zadarskom dresu.