Na predstavljanju fotomonografije "Stvarnost i mit" o Giusseppeu Pinu Giergiji, u prvom je redu sjedio jedan iz plejadeslavnih košarkaša pozvanih na proslavu 80. rođendana zadarske igračke legende. Zoran Moka Slavnić je mirno i ništa ne sluteći pratio svečanost, a kada je, mimo protokola, pozvan da se obrati punoj dvorani zadarskog HNK, umjesto nekada košarkaške, uslijedila je također "slavnićevska", ali ovog puta verbalna improvizacija:
-I kao igrač i kao trener često sam dolazio u Zadar i svaki sam put znao što me čeka! Namučila me vjerna zadarska publika koja je poslije utakmice znala pozdraviti majstora. Hvala im na tome. Imao sam dva idola: Pina i Šekularca! Zato ne mogu vjerovati da sam tu, da sjedim uz svog idola. Osim primanja medalja, najveća mi je čast u životu što sam danas tu s njim, rekao je 69-godišnji Slavnić toplo pozdravljen od ljudi kojima je za igračkih dana bio sinonim žestokog protivnika.
-Ne iznenađuje me to, ovo su normalni ljudi, intelektualci, sportaši i ljubitelji sporta. Doživio sam da se i navijači Zadra ili Splita duboko klanjaju mojim kvalitetama iako sam igrao protiv njihovih klubova. Sa Zadrom je posebna situacija jer sam "zamijenio" njihovog idola, to je teško prihvatiti. Pino je odlazio, ja sam dolazio, pa je taj vanjski animozitet prema meni možda bio i veći, ali "samo za dobrim konjem se diže prašina", u svom je stilu prokomentirao slavni košarkaš.
-Niste se ustručavali Pina nazvati svojim igračkim idolom...
-Da sam drugačije rekao, lagao bih, a ja ne znam lagati i to me u životu puno koštalo. Mnogi možda nikad neće doživjeti da se rodi takav igrač. On i Šekularac su dva najatraktivnija sportaša s ovih prostora, od ex Jugoslavije do današnjeg dana. To majka više ne rađa! Ništa od onoga što sam rekao, nisam rekao zbog kurtoazije.
-Navodno je Pino bio "razlog" zbog kojeg ste počeli igrati košarku?
-Igrao sam protiv njega, to su bili najkrvaviji ratovi! On na kraju karijere, ja na početku, ali evo, život piše drame – na kraju sam u društvu čovjeka koji mi je bio idol, to se rijetko događa. Što je on uradio više od nekih drugih, možda boljih košarkaša nego što je on bio? Zahvaljujući njemu i ja sam počeo trenirati košarku, jer je baš Pino razbio staru zabludu o niskim igračima, a stotine njih su zbog njega počeli igrati košarku, to je njegov nemjerljiv doprinos košarci.
-Dobar dio karijere ste igrali i s reprezentacijom osvojili sve što se moglo s drugom zadarskom legendom, Krešimirom Ćosićem..
-Krešo je najbolji košarkaš svih vremena s ovih prostora! Treba u životu imati sreće biti u istoj generaciji s njim i osjetiti užitak igranja s takvim igračem. Najtalentiraniji centar koji je ikada rođen u Europi, genije, dobar i pošten čovjek i odan i vjeran suprug. Je li moguće da takav postoji?! Postojao je!
-U Zadru ste bili ljuti rival, u Splitu trener, a u Šibeniku i igrač i trener. Kako danas gledate na "dalmatinski dio" svoje karijere?
-Pinirski posao je rudarski i jako težak ako želiš nešto ostaviti iza sebe, a ja sam u Dalmaciji, nadam se, ostavio malo dalekosežniji i dublji trag u košarci i to je moj najveći uspjeh. Nije važno je li "Šibenka" bila druga, treća ili peta, bitno je je li moj rad doprinio tome da to postanu košarkaški gradovi. Split je to oduvijek bio, a Šibenik je to postao i to je ono što je meni drago, to je ono što je neizbrisivo. Rezultat nije bitan koliko ono što ostane iza tebe. Pa i Pino Giergia je živi primjer toga. Dalmacija mi je uvijek bila draga, na moju sreću odgojen sam tako da nacionalnost ili rasa nikad nisu bile važne i sretan sam što ću tako i umrijeti. A drugi neka razmisle idu li pravim putem.
-Što radite danas?
-Natjerali su me da uživam, eto to radim! Nisam u službenoj košarkaškoj mirovini, ali od 2007. godine, kada sam bio prvi selektor samostalne Srbije, u košarci više ne radim. Vjerojatno ima boljih košarkaških trenera od mene, ali ne vjerujem da sam baš ja najgori trener na svijetu. Ono što na jednoj strani izgubiš, na drugoj dobiješ.