Utakmica za zaborav – tako bi se najbolje mogao opisati današnji susret Hajduka i Rijeke na potopljenom Poljudu, koji je u drugom poluvremenu bio na granici regularnosti.
Olujno nevrijeme već se danima najavljivalo, ali pred sami početak utakmice teren je bio u stanju za igru, a izostanak olujnog vjetra koji bi onemogućio normalnu igru dodatno je ulio optimizam da će oluja ipak pričekati kraj Jadranskog derbija.
U tom prvom dijelu, u kojem se i moglo razviti kakvu-takvu igru, Rijeka je izgledala malo bolje, iako je momčad Simona Rožmana u posljednjih 10 dana odigrala tri teška susreta – s Napolijem, Osijekom i Real Sociedadom, dok su Bijeli posljednju utakmicu odigrali 24. studenog. Rožmanovih 3-5-2 s malo drugačije raspoređenom trojicom veznjaka u odnosu na inače Hajduku je stvaralo poprilične probleme, dok Hajdukova igra preko krila nije djelovala posebno opasno.
Ekipe su otišle na odmor s rezultatom 1:1. Bijeli su poveli u 10. minuti iz kaznenog udarca kojem je prethodilo Galovićevo igranje rukom, dok su gosti izjednačili u 40. nakon velike pogreške Marina Jakoliša koji je loše procijenio let lopte i omogućio Lončaru da lagano poentira iz velike blizine.
Kada su se igrači vratili na teren iz svlačionice, teren je već bio dobrano potopljen, a Primorac je odmah obavio dvije zamjene. Trener Bijelih iz igre je izveo Gyurcsa i Jakoliša, a u igru uveo Nejašmića i Todorovića. Iako je prvotni dojam bio da je Primorac prepoznao da je, s obzirom na Rijekin sustav, ali i teške uvjete, potrebno dodatno učvrstiti vezni red kojeg su do tada činili Jurić, Caktaš i Jradi, kao i to da se na krilu vjerojatno neće otvoriti prostor jer se Rijekini bočni igrači neće pozicionirati toliko visoko kao kada bi vremenski uvjeti bili normalni, Hajdukov je strateg nakon susreta rekao da je Nejašmića uveo prvenstveno kako bi on poslao kvalitetnu dugu loptu.
Ipak, unatoč tim izmjenama, cijelo drugo poluvrijeme gledali smo kolektivno mučenje obiju ekipa u kojem je pojam taktike gotovo izgubio značenje. Igrači su opetovano podizali loptu iz lokve, a ponekad je i što više pokušavali održati u zraku te je utakmica više izgledala kao da je u pitanju nogomet na pijesku, a ne ovaj klasični koji bi se trebao igrati na podlozi po kojoj se lopta može kretati. Zapravo je samo bilo pitanje kome će prije dubinska lopta iza leđa obrane proći i hoće li igrač koji se nađe u prilici zapeti u lokvi.
Rijeka je u takvoj igri u startu imala više šanse, jer je Rožmanova momčad već dobrano uigrana i gotovo je u potpunosti usvojila sustav koji daje dovoljno kompaktnosti i čvrstine u obrani, a istovremeno i otvara mnoge mogućnosti u fazi tranzicije u napad. Doduše, u ovakvim uvjetima sve je to više-manje palo u drugi plan, ali navike slanja i iskorištavanja dubinskih lopti su ostale i pomogle gostima doći do sva tri boda.
Menalo je u 69. minuti postigao pogodak nakon gotovo identične situacije kao što je bila i ona u kojoj se Nayir našao nešto ranije u drugom poluvremenu, no razlika je bila u tome što je jedna stvar braniti se s dvojicom stopera protiv nominalno dva napadača, a druga braniti se s trojicom stopera protiv jednog napadača. Također, Menalo je i brži igrač od Hajdukovog Turčina, iako je bilo pomalo iznenađujuće kada je s loptom u nogama uspio pobjeći Simiću po natopljenom terenu.
Nijanse su odlučile ovaj Jadranski derbi, a može se čak reći da su one bile nenogometne prirode, a pobjedu je odnijela kompaktnija i iskusnija ekipa, kako to uostalom obično i biva.