Jagode pomalo crvene u dolini Neretve i Vrgorskoj krajini. Ispod zelenih listova i bijelih cvjetova stidljivo izviruje pokoja zrela ili napola zrela jagoda, tek dovoljno za reći da su ubrane prve jagode.
Intenzivnija berba očekuje se za desetak dana, ako ostane toplo vrijeme i ne bude jačih proljetnih mrazova, a onda će kupci zaista moću uživati u slatkim i sočnim jagodama.
Ali to ne sprječava nakupce, prekupce i trgovce da hrvatske tržnice od Prevlake do Dunava zatrpaju jagodama na kojima piše vrgoračke ili neretvanske.
Lažne su, naravno. Tko zna gdje su i kada ubrane, zasigurno negdje daleko od Vrgorca i Neretve. Pretpostavlja se u Grčkoj ili Španjolskoj.
Takve jagode onako od oka izgledaju kao vjerna kopija originala, ali kada se kušaju vrlo brzo shvatite da su bez okusa i mirisa. Prodaju se po visokim cijenama, ponegdje čak i po sedam eura za kilogram.
Noćna mora za kupce koji "po zlato" plaćaju nešto što je lažno, patvoreno i ne vrijedi toliko, ali i za poštene proizvođače koji ulažu silan trud da bi proizveli jagode.
– Na Dolcu nema naših jagoda – govore nam ogorčeni građani na državne institucije koje nepoštenim trgovcima ne mogu ili ne želi stati na kraj.
Prve jagode po tri eura
Otkupljivački centri u dolini Neretve još nisu započeli otkupljivati jagode jer nema dovoljno količina za berbu, što znači da proizvođači jagode samostalno mogu prodavati na tržnicama, ali svakako je riječ o minimalnim količinama.
Cijena prvih jagoda je oko 3 eura, što je više nego duplo manje od istaknutih cijena s natpisima "vrgoračke" ili "neretvanske".
Petar Bjeliš na svojim plantažama je zasadio 32 tisuće sadnica jagoda na kojima, ako ga vrijeme posluži, očekuje ubrati oko 25 tona kvalitetnih plodova.
Računa da bi intenzivnija berba trebala krenuti idući tjedan. Do sada je ubrao minimalne količine, tek onako za probu. Zadovoljan je urodom, ali nikako nije zadovoljan cijenom.
Nije iznenađen uvozom jagoda niti lažnim deklariranjem uvoznih pod neretvanske po hrvatskim tržnicama. To se kaže događa svake godine, i ne samo sa jagodama već i s lubenicama.
– Čim se kod nas ubere nekoliko gajbi jagoda odmah se uključuju uvoznički lobiji koji uvozno prodaju pod domaće. Jagode se prepakiraju i deklariraju kao neretvanske ili vrgoračke – kaže Bjeliš.
Uvoz ubija domaću proizvodnju i pitanje je kada će neretvanski i vrgorački jagodari odustati od proizvodnje koja im je postala skupa.
– Sve je duplo poskupjelo... repromaterijal, zaštitna sredstva, gnojivo, radna snaga. Cijena jedne sadnice jagode je više od dvije kune (0,27 eura) pa onda izračunajte koliki su nam početni troškovi – pojašnjava nam Bjeliš, koji ozbiljno razmišlja da odustane od proizvodnje jagoda, posebno ako im cijena bude ispod 3 eura.
Gubici i dugovi
Po toj cijeni se ne isplati proizvoditi. Zarade nema, jedino se može potonuti u gubitke i dugove.
Isti problemi muče neretvanske i vrgoračke jagodare.
To je prije svega nekontrolirani uvoz i lažno deklariranje jagoda kao da su iz domaće proizvodnje. Proizvođači se slažu da bi trebalo na jagodama naznačiti zemlju podrijetla i mjesto gdje su proizvedene, bilo da je to Hrvatska, Španjolska ili Grčka, pa tko voli nek‘ izvoli.
Oni koji žele pojesti hrvatsko i domaće zasigurno će izdvojiti koji cent više. Ovako je nedopustivo po 7 eura prodavati jagode koje nisu vidjele ni Neretve ni Vrgorca.
Na OPG-u Lozo, obitelji Mihaljević iz Dusine, prije nekoliko dana onako rekreativno i s guštom ubrali su prve dvije gajbice, dakle nekih dvadesetak do 25 zdjelica jagoda, koje u Vrgorcu zovu "bukice". Pola su podijelili, pola je otišlo na pločansku tržnicu gdje su prodane stalnim kupcima koji vole i cijene domaći proizvod, rekla nam je Lora Mihaljević, koja ni sama ne zna otkuda tolike "vrgoračke" jagode po hrvatskim tržnicama.
Klupko dezinformacija
Nju, ali i ostale proizvođače, ljuti što se uvozne jagode prodaju pod vrgoračke, i to se ponavlja iz godine u godinu.
– Ne mogu govoriti, a niti raspetljati klupko tih dezinformacija koje se svake godine pojave pri početku jagoda. Čini mi se da je nekome cilj zbuniti kupce, stvoriti averziju spominjanjem nekih astronomsko visokih cijena, a naposljetku puno opasnijim postupcima, konkretno pretjeranim uvozom jeftinih jagoda, očito ubiti i ono malo volje u malom proizvođaču za uzgojem jagoda – ističe Lora Mihaljević.
– Kao da nije dovoljna muka i trud koji svaki od proizvođača ulaže na polju od sadnje do prvog ploda, niz poskupljenja potrebnih materijala i sad nam još trebaju i ovakve špekulacije i stres već na samom početku.
Svake godine isto. Uvozna je jagoda, bilo iz Španjolske, bilo iz Grčke, jeftinija i uvijek me zanimalo zašto – rezolutna je Lora, čije mišljenje dijele i ostali proizvođači jagoda koji se pitaju kome je cilj doslovno uništiti malog proizvođača u Vrgorcu ili Neretvi.
– Potpuno sam svjesna da smo dio europske obitelji i da imamo obvezu uvoza, ali zar se ne može malo više zaštititi hrvatski mali poljoprivrednik. Zašto ne puste da hrvatska jagoda dođe na stolove ljudi, pa onda uvoze – pita se Lora Mihaljević.
– Zato je kod nas ljutnja još i veća na ovaj uvoz i ta prepakiranja uvozne jagode, koja preko noći postaje vrgoračka, a nije rasla u Vrgorcu.
Znamo koliki smo trud, ali i novac uložili u proces nastanka ovog voća, s obzirom na to da jagodu uzgajamo tako da to bude u što većoj mjeri organski uzgoj. E to vam je muka.
Nema herbicida, samo mehanička obrada trave i doslovno klečanje u brazdama prije nego ideš kositi. Sredstva zaštite koja nisu konvencionalna također puno više koštaju, kao i prehrana i gnoj. I onda ubereš prve jagode koje ti izjednačavaju s nekom tamo grčkom, proizvedenom masovnom proizvodnjom i ubranom s maskom na licu, a koja prođe desetke završnih sjajeva dok se nađe na policama trgovačkih centara.
Često me znaju pitati kako prepoznati vrgoračku jagodu, onu koja je zaštićena oznakom izvornosti.
Jedino po svježini i okusu. Ma to treba probati i znat ćete – zaključila je Mihaljević, koja kaže da će se jagodari i dalje zajedno boriti kako bi hrvatski kupac mogao biti siguran da kupuje izvornu vrgoračku jagodu koja je rasla pod dalmatinskim nebom.