Zaigrali smo nogomet na jednom od najljepših igrališta na svijetu: ‘Ako lopta ode u aut, to znači da skačemo u more!‘

A umalo ste došli radit‘ priču o branju krumpira na najljepšem krumpirištu na svijetu, dočekuju nas sa zafrkancijom dobro raspoloženi domaćini. Ali, zapravo, to uopće nije zafrkancija. Jer prije kojih sedam-osam godina, dok se još nisu mogle niti nazrijeti konture "jednog od najljepših igrališta na svijetu", kako su ih znameniti BBC i CNN titulirali 2018. godine, pokraj imotskog Gospina doca, riječke Kantride i trogirske Batarije, jednog su jutra na Foši osvanule gredice - krumpira.

- Doduše, bio je bodulski, naš - smiju se.

Da uz nogomet štuju dobar zez, dokazala je i tadašnja objava na Facebooku. "Osim za nogomet, naše igralište služi i za poljoprivredu", napisali su uz dodatak: "Molimo onoga koji je posadio krumpire da ih pobere jer sutra imamo dvije utakmice, hvala". Nekoliko godina poslije, "krumpir" se, eventualno, može zabiti, ali ne i pobrati.

- Znate li da je Boleyn Ground, kultni, a danas, nažalost, pokojni stadion West Hama nastao na polju krumpira - upozoravam ih.

- Ovaj je krumpir bolji od engleskog - ne daju se.

Nalazimo se na divnom Ugljanu, u mjestu Sutomišćica, gdje je, pokraj krasne, laudama ovjenčane butik-marine Olive Island, prije četiri godine završena obnova lokalnog igrališta s nadimkom Foša, koje koristi klub NŠK Mihovil, lokalni niželigaš. Ono još ljepše od tog igrališta spona je dvaju otoka, koji, eto, za razliku od hrvatskih navada, nisu jalni jedan na drugi. "Dva otoka - jedan klub", moto je kolektiva koji, dakle, predstavlja i Ugljan i Pašman, ionako zagrljene mostom.

- I ne samo to - sada već uzimaju ozbiljan zamah klupski spiritus movensi, jedan od osnivača i legenda Dario Korenov te trener i izuzetni entuzijast Krešo Jaklin.

- Mi smo taj hrvatski Athletic Bilbao, bodulski Baski. Kod nas mogu igrati samo igrači s Ugljana i Pašmana, nitko drugi - kažu.

Ni da vam se, evo, ponudi Cristiano Ronaldo, koji traži novi klub?

- Neka pokaže papire da je podrijetlom odavde, bez toga ne ide - odgovaraju.

Nego, zavrtimo malo kotač povijesti prije nego što krenemo dalje: davne 1952. osnovan je NK Jadran, koji se brzo nakon toga ugasio, a 1984. u Sutomišćici utemeljen je NK Ugljan, preteča današnjeg Svetog Mihovila, čije ime ponosno nosi od 1996. do danas; ponovno je utemeljen u restoranu Jardin u Preku. Glavni ljudi podizanja feniksa iz pepela bili su Damir Korenov, Ante i Ive Jerolimov, Srećko Rušev, Ante Batistić… Klub je tada doista postao škojski ponos: oformljena je Škola nogometa, koja je imala čak pet kategorija, a sve je stalo 2019., kada su seniori izbačeni iz Druge županijske nogometne lige.

Tada je klub ostao bez seniora, a nastupila je svojevrsna hibernacija. I baš zbog toga svoj drugi rođendan, zapravo, slavi 2018., kada je ulaganjem 1,2 milijuna kuna Općine Preko, kao i privatnih donatora, ovdje, metar i pol od mora, uskrsnuo teren s umjetnom travom dimenzija 90 puta 45 metara, s rasvjetom i svlačionicama, kao morska bombonijera.

Nije to ulaganje, međutim, stvar samo nekog otočnog kaprica ili želje za dokazivanjem. Uz mijenjanje vizure mjesta, pa i samoga škoja, i uvrštenje u klub ekskluzivnih, najljepših igrališta na svijetu, Ugljan i Preko, NŠK Mihovil, imaju ozbiljnu tradiciju stvaranja sportskih asova. Tamo je, naime, na Pašmanu, rođen košarkaški velikan Krešo Ćosić, na Ugljanu i Pero Skansi, odatle su i zlatni olimpijski jedriličar Igor Marenić, kao i skijaši Elias i Samuel Kolega, no velik je i nepresušan niz nogometaša čiji su prvi koraci napravljeni u Sutomišćici: Marin Tomasov, Krševan i Ivan Santini (majka im je Lukoranka), prvoligaški igrač Šime Gregov, prije njih i dva Prečana u dresu Hajduka; šezdesetih Ive Jerolimov stariji, potom sedamdesetih i Ive Jerolimov kojeg zovu Vukas, koji je igrao i za reprezentaciju bivše države na SP-u 1982. u Španjolskoj, a u bijelom je dresu bio u generaciji Gudelja i braće Vujović. Podrijetlom je odavde i bivši predsjednik Osijeka Ivan Meštrović, iz Lukorana, koji je na otvorenje ove slane bombonijere 2018. doveo Osijek, a ubrzo potom dostavio i šest garnitura dresova, ali i Lovro Majer, koji je i danas jedan od pažljivijih "sponzora" kluba.

- Tomasov je ovdje napravio prve korake i proveo šest godina, a u NK Zadar je otišao na polusezoni 2001./2002. A Majer je kao maleni dječak išao s nama na turnire, znam da je s deset godina bio s nama u Sinju, a za rijetkog odmora ovdje je svako ljeto i aktivno trenira na našem igralištu u Sutomišćici. Ujedno se stalno javlja i pita što nam treba, evo i sada je ‘ponosni sponzor‘ dresova za sve generacije - aktivira se ponos domaćina.

S razlogom, jer u NŠK Mihovil danas igra oko 160 igrača, 25 do 30 seniora plus 135 djece. Ukupno, u 28 godina, kroz ovaj je klub prošlo 1430 otočnih mališana! Bez "ugovora", da se razumijemo.

- Tko želi igrati, mora si sam platiti kartu za trajekt kad idemo igrati utakmice, a užasno je i prijevozom jer od jednog kraja Ugljana do drugog kraja Pašmana ima 50 kilometara - pričaju Jaklin i Korenov.

- I tvoj purger ti je naš. Šokota, Tomo, on ti je odavde. I znaš što - guraju pod nos mobitel. - E, i on ti je igrao za nas - smiju se.

Korijeni, da. Kužim.

"Vraća se Robben, vraća se Tyson, a vraća se i Šokota! Bivši hrvatski reprezentativac Tomo Šokota, nakon Dinama, Benfice, Porta, Lokerena i Olimpije, sa 43 godine postao je naš član! Tomo je rodom iz Ždrelca, a njegovo internacionalno iskustvo i kvaliteta bit će od velike pomoći našoj mladoj ekipi! Igrao je na najvišem nivou, nastupao na Europskom prvenstvu, u Ligi prvaka, u Kupu Uefe, dva je puta bio najbolji strijelac HNL-a, no nikad nije osvojio 2. ligu Zadarske županije", napisali su na Faceu prije dvije godine.

U tom smo tonu i nastavili. Fakultativno druženje poslije je potpisao direktor marine Toni Antišin, sjajan domaćin naših nautičkih i inih susreta. I dalje uz teren, dok se sunce spuštalo na svoje noćno kupanje, izgledao je još ljepše.

- Ja ti nisam baš od nogometa, ali reći ću ti da i nautičarima nije svejedno. Okreću se, dive terenu uz more, stanu često na brodice tko može i pogledaju trening, utakmicu, a otkad imamo šetnicu, često i tamo odu, upoznati se s igralištem iz prve ruke - priznat će Toni.

Potrajalo je to druženje, nije sve za novine, no već ujutro stiglo je najljepše osvježenje. Dvadesetak otočkih "mulaca" odrađivalo je trening, praktički samo za Jutarnji. Krešo ih navodi, daje upute i vježbe, koje su odrađivali bez pardona. Gledaš ih, a iza njih sinje more, prekoputa pokoji brod, a koji galeb često napravi đir. Prekoputa terasa, suncobrani, kave i roditelji. Idila. Nama nogometašima pogled je famozan, shvaćaš da se BBC i CNN nisu prevarili. Dapače. Jedino me mučilo stalno tko ide po lopte u more kada preskoče ogradu. A hoće to, hoće...

- Nekad, kada se igra, onda su tamo ljudi na barkama, pa nam ih vraćaju. Inače... a što drugo nego skok - kaže šjor Damir, prije nego što će izabrati Ivana Gotovinu da nam da izjavu. A on se, talentiran i uplašen, skrivećki, prije nego što se upalila kamera, prekrižio. Lopte se ne boji, dapače, vlada njome vrlo vješto, ali mikrofon i kamera... jao.

- Radije bih sada 20 puta skočio po loptu u more nego da me snimate - nasmijao se dječački, ali ipak i stoički odradio jedan od prvih profesionalnih zadataka svoje mlade nogometne karijere.

- Uživam ovdje, ovo nam je dom. I siguran sam da ponekad i igramo ljepše, jer ne možeš drugačije kada igraš nogomet na najljepšem igralištu na svijetu - rekao je dok mi je bacao loptu.

Plan je, inače, ovog zadatka bio da zaigram s njima nogomet na najljepšem igralištu na svijetu. Na kraju sam tek za potrebe snimanja opalio dva-tri penala. Nije, doista, bilo potrebe igrati. Bilo je dovoljno sjesti i gledati. Jer i takav, taj je teren apsolutno famozan.